FIDA

DONOSENJE ODLUKA – STA NAS SPUTAVA?

Ponekad 

može biti težak zadatak, naročito ako se odluke odnose na važne aspekte života i ako će ono što je odlučeno imati dugoročne posljedice.

Nekada je donošenje odluke izarazito lako i nedvosmisleno dok ponekad to može biti veoma složen proces.

Na naše odluke uglavnom utiče više faktora odjednom, kao na primJer: naše želje i nezadovoljeni motivi, emocionalno stanje u momentu odlučivanja, sistem vrIJednosti koji smo usvojili, način na koji sagledavamo sopstvene ambicije i sposobnosti, naša procJena sredinskih uslova i prepreka itd.

Na teškoće u donošenju odluka mogu uticati: emocionalne blokade (konfuzija, strah, depresija), pasivnost i zavisnost od drugih, ambivalencija, konflikt dvostrukog odbijanja, pritisak sredine i sl.A

U ovom tekstu razmotrićemo neke od tipičnih faktora koji mogu otežavati donošenje odluka.

Emocionalne blokade su najčešći uzrok problema u odlučivanju.

Tipična blokada nastaje usljed straha. Osoba odlaže donošenje odluke jer se plaši mogućnosti greške.

U osnovi ovog straha je verbalizovani ili neverbalizovani iracionalni zahtjev prema sebi: Ja moram biti 100 % siguran da je moja odluka ispravna i ne smijem ni pod kojim okolnostima pogriješiti. Ovo vrsta iracionalnog zahtjeva prema sebi proizilazi iz perfekcionističke životne filozofije koja podarazumjeva set vjerovanja da osoba mora biti u svemu najbolja, nepogrešiva i besprijekorna.

Dok god razmišlja na ovaj način osoba će sumanjati u ispravnost svojih odluka jer rijetko kada (gotovo nikada) ne postoji garancija za posljedice naših odluka. Polazeći od ovakvog stava osoba stvara sebi intenzivnu strepnju (anksioznost) koja vodi u izbjegavanje (odlaganje donošenja odluke) i/ili stvaranje konfuzije. Dok god osoba sama sebi stvara anksioznost, on/ona usmjerava svoju pažnju na brigu i razmišljanje o mogućim (i fantaziranim) negativnih ishodima umjesto da razmišlja o mogućim alternativama i pozitivnim ishodima.

Mnogo korisniji stav za donošenje odluka jeste prihvatanje mogućnosti da se jjer i drugi ljudi ponekad griješe.

Odustajanje od zahtjeva za nepogriješivosti dovodi do redukcije anksioznosti. Pored straha, depresivno raspoloženje može otežavati donošenje odluka. Kada je osoba obeshrabrena, potištena ili opterećena osjećanjima krivice teško da se može fokusirati na sam proces odlučivanja. U tom slučaju odlučivanje se može pretvoriti u depresivno ruminiranje (stalno ponavljanje crnih slutnji i zamišljanje negativnih ishoda).

Generalna preporuka je da važne odluke, odluke koje mogu imati dalekosežne i dugoročne efekte ne treba donositi u afektivnom stanju (stanju kada je osoba bijesna, depresivna, preplašena itd.).

Bolje je sačekati da to stanje prođe i onda razmisliti o svemu. Ljudi su skloni da razmišljaju u skladu sa aktuelnim raspoloženjem. Na primjer: kada je neko potišten on/ona ima pesimističke misli, razmišlja o prošlim i budućim neuspjesima i sl., teško da u tom raspoloženju može razmišljati pozitivno, konstruktivno ili razmišljati o svojim uspjesima, željama i ciljevima.

Pasivnost i zavisnost od drugih može značajno otežavati donošenje odluka.

Donošenje odluka pored svijesti o sopstvenim željama podrazumjeva i preuzimanje lične odgovornosti za moguće posljedice, za moguće uspjehe ili neuspjehe.

Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život i vlastite odluke podrazumjeva da osoba vjeruje da ima prava na lični izbor, pravo da traži i dobije ali i pravo da pogriješi jer jer nesavršeno ljudsko biće.

Upravo to nedostaje pasivnim i zavisnim osobama. Pasivne i zavisne osobe apriori odustaju od svojih želja i pravo odlučivanja prebacuju na drugog (obično osobe od kojih zavise ili sa kojom su u simbiotskom odnosu). Time što prepuštaju drugima ovaj zadatak imaju izvjesnu kratkoročnu dobit koja proizilazi iz toga što ne moraju da ulažu nikakav napor koji može nositi odlučivanje kao ni odgovornost za posljedice tih odluka. S druge strana ovakav stav ima negativne dugoročne posljedice – odustajanje da se spoznaju i zadovolje vlastite, autentične, istinske želje, slabljenje samopouzdanja, pospješivanje zavisnosti od drugih, jačanje osjećanja beznadežnosti i bespomoćnosti. Osoba koja prepušta donošenje odluka drugima, često zaboravlja na sebe i svoje želje, što se manifestuje kroz apatiju i konfuznost u prepoznavanju i saopštavanju onoga što žele ili ne žele. Prevazilaženje ovih problema podrazumjeva učenje asertivnih vještina.

Ambivalencija je stanje u kojem u isto vrijeme imamo u potpunosti suprotne emocije prema istom objektu ili cilju.

Na primjer: osoba želi da ode da živi u inostranstvu ali se ujedno toga i plaši, osoba hoće da prekine vezu ali se plaši usamljenosti itd.

Ambivalencija često vodi u odlaganje. Ambivalentni konflikt se razrjašava tako što osoba nastoji da razriješi, preispita i prevaziđe negativne emocije koje ima prema objektu ili pokuša da pronađe adekvatne resurse za njihovo prevazilaženje. Na primjer, osoba koja se plaši da bude usamljena, može razmišljati o tome kako da na kostruktivan način prevaziđe ili minimizira usamljenost (pronađe dodatne aktivnosti, pronađe nove prijatelje i sl.) ili prepispita svoje stavove o usamljenosti (da li je usamljenost zaista nešto što je užasno i nepodnošljivo ili je samo  neprijatno, ako je usamljen/na šta to govori o njemu/njoj i sl.).

Konflikt dvostrukog odbijanja je situacija kada osoba od dva zla mora izabrati jedno, obično manje. I ova vrsta konflikta može uvesti osobu u odlaganje jer šta god da odluči i uradi osobu ne čeka ništa prijatno. U ovim situacijama osoba treba da ima na umu da je razrješenje konflikta nagrada koju će dobiti, odnosno prestanak neprijatnog isčekivanja, premišljanja i odlaganja rešenja.

Pritisak sredine se odnosi na situacije kada za osobu značajni drugi vrše pritisak da osoba odluči u skladu sa njihovim željama i preporukama. Na primer: roditelji vrše pritisak na dijete koju školu da upiše i sl. U ovakvim situacijama odlučivanje u skladu sa zahtjevima sredine mogu osobu osloboditi pritiska i odgovornosti za posljedice ali dugoročno gledano to nije konstruktivan način odlučivanja. Ako osoba donese odluku pod pritiskom sredine a kasnije ustanovi da to nije željela može se javiti ljutnja na sebe i samooptuživanje. Takođe treba imati na umu da niko drugi ne može da odluke donosi adekvatnije od vas samih iz razloga što vas niko toliko dobro ne poznaje (čak ni roditelji), nema jasan uvid u vaš unutrašnji svijet želja, emocija i načina razmišljanja. Tako da i pored pritiska sredine najbolje je da odluke ipak donosite samostalno. Druge možete konsultovati ili saslušati ali neka vaše odluke budu samo vaše.

I na kraju umjesto zaključka, možemo iznijeti neke opšte preporuke kada je u pitanju donošenje odluka:

• Ako donosite važne odluke sa dugoročnim posljedicama uzmite u obzir sve dobiti i štete koje možete imati (primenite tehniku procjene dobiti i štete)
• Pored racionalnih argumenata jako je važno da u vašu kalkulaciju uključite i ono što osjećate, nije dobro da ne poslušate vaše srce prije nego što donesete odluku. Nekada (ne uvijek) vaše srce zna bolje šta je dobro za vas nego bilo kakva racionalna analiza ili mišljenje drugih osoba. Zato slušajte svoje srce.
• Prepoznajte emocionalne blokade koje vas ometaju u odlučivanju i poradite na njima. Otklonite bar privremeno vaš perfekcionizam, strahove da možete pogriješiti ili konfuziju koju stvarate stavovima da nemate prava na ostvarenje vaših želja i ciljeva.
• Preuzmite u potpunosti odgovornost za vaše odluke. Ako ste neku odluku donijeli samostalno i iskreno nećete se poslije kajati čak i da pogriješite. Pođite od stava da ljudi ponekad griješe,  pošto ste vi čovjek/žena i vi možete pogriješiti čak i kada to ne želite.
• Konsultujte se sa drugima, saslušajte njihova mišljenja i preporuke ali uvijek odlučujte samostalno. U tom slučaju ćete se najmanje kajati ako pogriješite a bićete ponosni na sebe ako ste bili u pravu.

Vladimir Mišić, dipl. psiholog