Znam da ništa ne znam

Iako sam nije pisao, nego o njegovu ži­votu i nauku doznajemo iz djela nje­govih učenika, ponajprije Platona, zbog tema, metoda i postupaka kojima je presudno odredio sav budući razvoj eu­ropske misli smatramo Sokrata uteme­ljiteljem zapadne filozofije. Živio je  u 5. st. pr. Kr., i doživio i pad moći Atene nakon Peloponeskog rata.
On je stavljao čovjeka u središte stvari, ali je oštro prosvjedovao protiv etičkog relativizma, ističući da čovjeka – osim opažanja – određuju um i moralna svi­jest. Smatrao je da se može doći do općih spoznaja koje su istinite i vrijede za sve, odnosno da na etičkom planu čovjek mora u svom životu ostvarivati određene vrline, povezane s tim spoz­najama.
Ožalošćen moralnim stanjem i ohološću atenskih građana, provocirao ih je na atenskim ulicama raznim pita­njima kako bi ih potaknuo na razgovor i razmišljanje. Tada bi sugovornici uvi­đali koliko je znanje teško i u stvarnosti bi se potvrđivala glasovita Sokratova izreka “Znam da ništa ne znam”.
 U toj je prividno paradoksalnoj rečenici bio ujedno sadržan i početak znanja, s ob­zirom na to da bi neznanje sada bilo osviješteno. To je smisao Sokratove iro­nije, prvog stupnja njegove metode. Na sljedećem koraku pomagao bi Sokrat sugovorniku da tako reći porodi istinu koju nosi u sebi (majeutika ili porodiljska vještina).
Na taj je način okupio oko se­be mnoge učenike, ali je stekao i brojne neprijatelje, pa su se nakon katastrofe Peloponeskog rata frustracije društva oborile na Sokrata. Osuđen na smrt, Sokrat je otklonio mogućnost bijega i mir­no popio otrov, smatrajući da bi u pro­tivnom prekršio svoje zakonske obveze prema državi, pa je tako i u smrti ostao dosljedan svojim najsvetijim načelima.