KAKO SE OKRENUTI POZITIVNIM MISLIMA? Reprogramirajte mozak da budete sretni i kad je teško!
Živ čovjek na sve se navikne, posebno na dobro. Možemo imati posao iz
snova, vjenčati se s najdivnijom osobom, dobiti milijun dolara i
milijun followera na Twitteru i opet ćemo naći nove stvari na koje ćemo
se žaliti. Razne filozofije imaju razna objašnjenja za to. Ali sve više
pažnje privlače ona neurološka ili mlađa neuropsihološka.
Gotovo svaki dan izađe jedna znanstvena knjiga koja nam otkriva kako
možemo "prekopčati"
neuronske sklopove u mozgu da bismo bili sretniji.
U tom moru naslova ovih se dana ističe knjiga neuropsihologa Dr.
Ricka Hansona
"Hardwiring Happiness: The New Brain Science of Contentment, Calm and
Confidence" (Nova znanost o zadovoljstvu, miru i pouzdanju). On piše da
je naš mozak prirodno programiran da se fokusira na negativno, pa smo
zbog toga u stresu i nesretni čak i kad smo okruženi s puno pozitivnih
stvari u životu. Život je uglavno težak, ponekad iužasan. Ali može ga se
podnositi i bolje nego što to činimo, tvrdi dr.Hanson i nudi gotovo
self-helperske savjete temeljene na najnovijim istraživanjima o
strukturi mozga. On ne predlaže da izbjegavamo ili potiskujemo negativna
iskustva, to bi bilo nemoguće i nezdravo.
Umjesto toga, upućuje da upornim ponavljanjem treniramo mozak da
bolje uviđa i pamti pozitivna iskustva tako što ćemo se fokusirati na
njih i doslovno ih instalirati u mozak. To neće dovesti do neke
samonametnute deluzije, kaže Dr. Hanson, već će automatizam negativnosti
postupno zamijeniti automatizmom pozitive, kao kod ljudi kojima
zavidimo jer su uvijek nekako sretni, smireni i veseli. Čovjekov
karakter, otkrili su znanstvenici, niti je urođen iti je uklesan u
kamen. Jednostavnom praksom i upornim malim koracima čovjek može
drastično promijeniti način na koji reagira na svakodnevne probleme,
može se riješiti strahova, anksioznosti, kompleksa, lijenosti, zavisti,
ljubomore i stresa. Problem je, tvrdi i Dr. Hanson, što u to ne
vjerujemo iako tvrdi znanstveni podaci pokazuju da je to točno, kultura,
odgoj, stare zablude o ljudskom mozgu i ljudskoj psihi, sprečavaju nas
da pokušamo ono što su naši davni preci radili kao normalnu stvar, da
sami kontroliramo i liječimo svoje misli. Evolucija nas je dizajnirala
da budemo savršeno sposobni za preživljavanje, nije se brinula da nam
instalira alate za sreću, to danas moramo pokušati sami, jer smo počeli
otkrivati kako to učiniti. Glavna ideja knjige Dr. Hansona je "upijanje
dobroga", pri čemu to misli doslovno, ne kao metaforu ili zgodnu
self-help parolu.
Praktično, to znači da se prema dobrim stvarima treba ponašati kao
prema sadnicama, treba ih svjesno saditi u mozak i tamo ih promatrati,
razvijati i čuvati dok se ne ukorijene u neurološku strukturu mozga. To
znači potrošiti 10, 20, 30 sekundi dnevno koliko posječno traju
pozitivna iskustva i dobro ih prihvatiti, usvojiti, zapamtiti, kao kad
pamtimo sadržaj knjige ili filma. Ako se potrudimo i budemo dovoljno
koncentrirani da ih ne zaboravimo već iduće sekunde nakon što su se
dogodila, ta će se iskustva gomilati u našim neuronskim sklopovima i s
vremenom će, kao kad zrna pijeska stvaraju dinu, temeljito promijeniti
naše reakcije.
Nećemo ni primijetiti kad se to dogodilo, ali ćemo primijetiti da se
nzbog nekih stvari manje nerviramo i da nas nešto što nas je prije na
više dana izbacivalo iz tračnica sada uopće ne opterećuje. Klasična je
izreka neurologa da se neuroni koji opaljuju zajedno, zavare jedan za
drugi. Tako se stvaraju čvrsti uzorci mentalne aktivnosti koje mi
osjećamo kao automatske reakcije na određene situacije. Neuronski
sklopovi nastaju kroz puno različitih mehanizama a problem je što je naš
mozak pristran - lakše i brže sklapa neuronske uzorke iz negativnih
nego iz pozitivnih iskustava. Bol će nas momentalno i zauvijek naučiti
da nešto ne činimo, ali će trebati mjeseci, možda i godine svjesnog i
upornog rada da uklonimo automatski osjećaj nesigurnosti ili ljutnje
pred šefovima ili neugodnim osobama, na primjer. Pozitivan stav se
vježba i nastaje postupno, nažalost, nema metode koja bi donijela veliki
pomak u kratkom vremenu. Pozitivno razmišljanje o definiciji je
konceptualno, u potpunosti ovisi o nizu naših misli i zato nema toliko
izravan i velik utjecaj na naše emocijetijekom dana. Puno ljudi misli
pozitivne misli, ali u trbuhu svejedno osjećaju jad, bijes, tugu ili
osamljenost, kao da im pozitiva ne može "sjesti". Da bi pozitivno
razmišljanje postalo djelotvornije od skupa euforičnih misli, tvrdi Dr.
Hanson, nužno je da ono prvenstveno bude jasno.
"Važno je biti sposoban sagledavati cijelu sliku, cijeli mozaik
stvarnosti, i pozitivnu i negativnu i neutralnu stranu. Nažalost, naš će
mozak uvijek htjeti naglasiti negativnu tako da ćemo pozitivnu uvijek
morati tražiti svjesno. Nažalost, danas se pod pozitivnim mišljenjem
prečesto misli na previđanje ili poricanje negativnog, a to uopće nije
to. Presudno za pozitivno mišljenje je jasno i suvislo suočavanje s
negativnostima." kaže Dr. Hanson.
Drugi razlog zašto ono što danas forsiramo kao pozitivno mišljenje
nema efekta jest to što ne znamo razliku između aktivacije i
instalacije. Kad ljudi pozitivno razmišljaju ili kad imaju jako
pozitivna iskustva, ne uzmu onih dodatnih 10-30 sekundi da doslovno
instaliraju pozitivno u svoju neuronsku strukturu, samo ga prelete
površnim mislima. Dr. Hanson kaže da takva površnost poništava efekt
pozitivnog mišljenja.
Pozitivna iskustva koriste naše standardne sisteme pamćenja, idu iz
kratkoročnog u dugoročno pamćenje. Ali da bi se to dogodilo iskustvo
treba dovoljno dugo držati u kratkoročnom pamćenju da bi "utonulo"
dublje i nataložilo se u dugoročnom pamćenju. Koliko to često radimo?
pita Dr. Hanson. Čim prođe jedno lijepo malo pozitivno iskustvo, kad smo
nešto obavili, pogledali kroz prozor i vidjeli cvijeće, sunačnu ulicu,
slatko dijete, kad nam se čokolada topi na jeziku, ne damo si ni pet
sekundi nego se bacamo i utapamo na prvu negativnu misao koja čeka na
red jer smo od toga napravili cijelu kulturu, mislimo da je na neki
bizaran način moralnije brinuti i motati negativne misli po glavi nego
biti smiren i zadovoljan normalnim životom. Tako da
lijepe
trenutke, umjesto da ih hvatamo i skladištimo u mozak, doslovno bacamo u
zaborav, bacamo ih u smeće, upozorava dr. Hanson. Istovremeno, za
odgovor na situacije koje osjećamo kao prijetnje ne trebamo nikakav
napor, taj je odgovor evolucijski, automatski. Ali on se također taloži i
to vrlo efikasno i kad ga ne kontrastiramo s jednako vibrantnim
doživljajem pozitivnog, on počinje dominirati, "zamagli" um i čak i
pozitivne situacije možemo početi doživljavati negativnima i stres
prerasta u psihičke i mentalne bolesti. Priroda je predvidjela da u tom,
reaktivnom stanju budemo samo vrlo kratko, koliko je potrebno za bijeg
ili borbu i da se nakon negativnog iskustva trenutno potpuno vratimo u
mir i sreću, kao zebre koje nakon što prežive napad lavova nastave mirno
pasti travu kao da se ništa nije dogodilo. Taj mir je responsivno
stanje u kojemu bi trebali provoditi što više vremena da bismo ostali u
prirodnoj ravnoteži, zdravi. Tijelo se može obnavljati i samo sebe
liječiti samo kad je mozak u responsivnom stanju. Isto tako, tvrdi Dr.
Hanson, samo se u responsivnom stanju može efikasno učiti iz grešaka i
spriječiti buduće stresove reaktivnog stanja. Naknadno nerviranje i
repriziranje negativnih iskustava u mislima neće nas učiniti pametnijima
nego glupljima. To je, tvrdi Dr. Hasnon, izmjerena i dokazana
neurološka činjenica, ali naš odgoj još uvijek je jači od te spoznaje.
Naučili su nas da ćemo, što duže budemo lamentirali o negativnim
iskustvima, više koristi izvući iz njih, ali znanstvenici tvrde da to ne
može biti dalje od istine.
Ako se opustimo, mozak dobrim dijelom sam obradi negativna iskustva i
izvuče lekcije iz njih pa se povećava šansa da ćemo kad se situacije
koje su ih izazvale opet pojave gotovo automatski pametnije reagirati
ako ne budemo previše mislili na njih. Jedan od razloga zašto to ipak
činimo je, prema Dr. Hansonu, duboko ukorijenjeno sentimentaliziranje
života lovca-sakupljača, što se vidi i u sumanuto uspješnom trendu
takozvanih paleo-dijeta i paleo-načina života . Život je danas puno
lakši, možemo kontrolirati bol, čuvati hranu, imamo zakone i higijenu.
Ali s druge strane, konstantno smo izloženi malom do umjerenom stresu
koji dugoročno i neprimjetno podriva naše psihičko zdravlje. Mi još
uvijek nismo uvježbali korištenje prednosti našeg razvijenijeg mozga,
volje, razuma, samokontrole, olako se i bez velike potrebe prepuštamo
njegovim starijim, "animalnijim" segmetnima koje nazivamo instinktivnima
iako to obično nisu. Da bismo se izvukli iz toga, Dr. Hasnon
preporučuje da zanemarimo kulturologiju, naš ionako relativan dojam o
tome što je normalno i navike te da se pokušamo što češće nsjetiti
najjednostavnije ali ludo efikasne stvari: da samo fizički sigurni, siti
i još uvijek živi. Ako barem na 10 sekundi uspjemo uživati u spoznaji
da su naše temeljne potrebe -sigurnost, zadovoljstvo i poveznost -
riješene, s vremenom ćemo razviti neurološke supstrate i stvorit ćemo
osjećaj zadovoljstva "u trbuhu", bit ćemo zaista sretni što smo OK a ako
i dalje nastavimo tu praksu, s vremenom ćemo razviti sposobnost
unutarnjeg zadovoljstva koje neće moći narušiti ni životni problemi.
Zvuči nemoguće? Nema druge nego probati. Neka iskustva, kaže Dr.
Hanson, efikasnija su za taj cilj od ostalih. Na primjer, ako bolje
obratimo pažnju na trenutke kad se opuštamo, kad se smirujemo ili
osjećamo zaštićenima, brže ćemo razviti trajni osjećaj snage i
sposobnosti jer ta iskustva "udaraju" izravno na moždane sigurnosne
sisteme. Lakše ćemo i brže izlaziti iz reaktivnog stanja i stresa.
Osjećaj zahvalnosti, razdraganosti, postignuća, "udara" ravno na
osjećaj ispunjenosti, dokida ono duboko zadovoljstvo koje nas sve muči i
toliko je sveobuhvatno da ga više ne primjećujemo. Ako se potrudimo
bolje upijati ta iskustva, s vremenom ćemo početi osjećati da nam manje
toga nedostaje, imat ćemo osjećaj da svega imamo dovoljno i da se imamo
na što osloniti kako bismo stvorili što želimo. Lakše ćemo podnositi
gubitke i razočarenja. Pamćenje i upijanje svakog trenutka kad nam je
netko pokazao ljubaznost ili naklonost, kad se netko prijateljski ponio
prema nama, s vremenom razvija osjećaj povezanosti, dokida strah od
izolacije i nesigurnost pa ćemo lakše podnositi odbijanje ili
izostavljanje, objašnjava Dr. Hanson. Tako ćemo, jednostavnim dnevnim
zahvatima kroz određeno vrijeme ojačati osjećaj da su ispunjene naše
temeljne potrebe, napravit ćemo čvrst temelj svoga psihičkog zdravlja.
Iako se možda ovako na prvi pogled ne čini tako, to u svakodnevnici može
izazvati drastična poboljšanja, fantastičan, smiren osjećaj slobode i
radosti bez euforije ili rizika da ćemo postati dekoncentrirani. Kao što
je pokazalo toliko teških životnih priča, čovjek može razviti
nevjerojatnu psihičku otpornost i sačuvati zdravlje u nevjerojatno
neprijateljskim situacijama. Nisu potrebni lomovi i drame da bi se
otpornost razvila, Dr. Hanson tvrdi pozivajući se na brojna istraživanja
o tome, da čovjek u normalnom životu može sam razviti natprosječnu
otpornost na stres i negativnost, iako to redovno vježba. U tome,
kaže,fizička aktivnost, sport i fitness nevjerojatno pomažu ali ključan
je uporni, dugoročni i dosljedan posao koji svatko mora obavljati na
kontroli svojih doživljaja i "reprogramiranje" mozga iz uređaja koji
pamti samo loše stvari u napredni stroj za kompletno sagledavanje života
i generator sreće.
Nova parola dakle glasi: Život je težak, budimo sretni.
