Značaj razlikovanja dešnjaka od ljevaka

Značaj razlikovanja dešnjaka od ljevaka

---

Poznato je da većina ljudi daje prednost desnoj ruci pri izvođenju težih i komplikovanijih zahvata. Oni čine oko 60% čovječanstva i nazivaju se dešnjaci. Shodno ovom, manjina koja spretnije radi lijevom rukom su ljevaci. Međutim, nije uvijek sasvim jasno da li je u pitanju dešnjak ili ljevak, čak i ako je najčešće forsirana jedna strana. Moj sin npr. baca desnom rukom, piše i uzima čekić lijevom, fudbal šuta desnom nogom, a tenis igra podjednako dobro sa obe ruke. Uprkos svemu ovom, on je ljevak. Postoje dva dobra testa da se ustanovi kojoj se ruci daje prednost.

Test 1: Pacijentu se naloži da plješće kao u teatru. Ruka koja pri tom leži gore je dominantna.

Test 2: Od pacijenta se traži da u mislima uzme u ruke dijete. Majke dešnjakinje stalno prislanjaju dijete lijevom rukom na svoj lijevi obraz, a desnom rukom pridržava djetetovu stražnjicu. Upravo obrnuto se ponašaju ljevakinje.

Osim ljevaka u pogledu ruku čini se da postoje ljevaci u pogledu očiju i ušiju. O ovom će biti kasnije još govora.

Biti ljevak ima jedno sasvim praktično značenje. Ovim sam beskrajno dugo "razbijao glavu" sve dok nisam spoznao razliku u mozgu kod dešnjaka i ljevaka. Od sad je znam.

ZAPAMTI:
Kod ljevaka se konflikt premješta na suprotnu stranu mozga, u odnosu na onu stranu na kojoj leži kod dešnjaka. Od ovog momenta sve teče upravo tako kao što bi kod dešnjaka teklo u slučaju obrnutog konflikta.

Ovo praktično znači da ljevakinja sa jednim seksualnim konfliktom ne može da oboli od karcinoma grlića materice, nego samo od konflikta revira (nakon klimakterijuma). I obratno, muškarac ljevak npr. kod konflikta revira neće oboljeti od lijevog srčanog infarkta, nego u pcl-fazi od desnog srčanog infarkta sa plućnom embolijom. Ovdje leži veliki praktični značaj razlikovanja ljevaka, jer je na prvi pogled ovo "upropastavalo" čitavu stvar, međutim na drugi pogled izgleda sasvim logično. Ljevak je praktično samo od psihe ka mozgu drukčije "polarizovan". Kad npr. kod ljevakinje jedan seksualni konflikt "udari" prvo na desnu stranu u periinzularno područje, onda može čak i mlada žena, kod odgovarajućeg trajanja konflikta, da doživi lijevi srčani infarkt. Jer, u svakom slučaju, desno periinzularno područje je odgovorno za lijevo srce. Ili ljevakinja npr. može sa konfliktom prestrašenosti i straha da dobije bronhijalni karcinom.

Činjenica da postoje ljevaci na naročit način nam pokazuje da biološki konflikti nemaju veze sa dosadašnjom psihologijom, nego da su stvarno biološki determinisani. "Čisto psihološki" ne bi imalo nikakvog smisla da jedna mlada ljevakinja (što se može pročitati u poglavlju o psihozama) kroz seksualni konflikt pokazuje organske simptome muškog konflikta revira i oboljeva u području psihe od ovim uslovljene depresije.

Činjenica da su oko 40% ljudi ljevaci i da kod svojih konflikata reaguju "suprotnim polom", morala bi biološki da ima nekakav smisao. Ja sam dugo razmišljao koji bi to smisao mogao da bude. Došao sam do zaključka da ljevaci predstavljaju "rezervnu posadu u slučaju katastrofe".

Razumije se da je ova pretpostavka najprije samo spekulacija. Ali u prirodi se ne dešava ništa besmisleno. Zamislimo čopor majmuna u jednom ekoloski odvojenom prostoru, na primjer, nepristupačnoj dolini. Uzmimo da bi jedna vrsta "konflikt-katastrofe" rezultirala time da svi majmuni mužjaci budu jednim potezom uništeni. Majmunice bi nakon ovog pri prvoj vrućini doživjele konflikt "ne biti oplođena" i kako nema izgleda za rješenje one bi od ovog umrle. Jedine majmunice koje bi u ovom slučaju preživjele bile bi ljevakinje, jer one bi, oboljevši od seksualnog konflikta, pokazale simptome konflikta revira. On bi se na nivou psihe ocitovao u depresiji, na mozgu u desnom periinzularnom području, a na organskom nivou koronarnim ulkusnim karcinomom. Međutim, zbog prevage ženskih polnih hormona takvi "konflikti obrnutih strana" protiču uglavnom manje ili više abortivno, odnosno oni nemaju puno dejstvo.

U skladu sa ovim, npr. mogla bi i depresija da predstavlja jednu vrstu "faze preživljavanja na minimalnoj vatri", u kojoj naročito ženska životinja ili čak životinja ljevak čeka bolja vremena idući u jednu vrstu psihičkog zimskog sna.

Praviti otkrića znači osluškivati puls prirode. Mi mali čarobnjački učenici nemamo nikakvo pravo da nazivamo "bolesnim" stvari u prirodi koje perfektno funkcionišu milionima godina, samo zato što ih nismo razumijeli. Ko zna koliko su puta u dugoj istoriji čovjeka takve "rezervne žene" održale u životu jedan čitav rod ili jedan čitav narod. Slično bi moglo biti kod muškaraca ljevaka, koji takođe u pcl-fazi ne dobijaju infarkt lijevog srca. Mi još uvijek znamo premalo o tom.

Dakle, kod životinja se takođe mogu razlikovati dešnjaci od ljevaka. Neki psi stalno daju lijevu sapu, ali većina njih daje desnu. Neke mačke stalno hvataju miševe lijevom šapom, dok druge to čine stalno desnom.

Takođe postoje dešnjaci i ljevaci u pogledu nogu. Većinom se ovo poklapa sa stanjem kod ruku, što znači da je ljevak u pogledu nogu takođe ljevak i u pogledu ruku.

Osim ovog postoje dešnjaci i ljevaci u pogledu ušiju. Na ovu temu ne mogu da kažem još ništa zasigurno jer do sada nemam dovoljno iskustva na ovom području. Ali što se tiče očiju mogu da kažem sljedeće: kako je poznato, vlakna očnog živca se djelimično ukrštaju. Pri tom lijevi vidni korteks prima sve zrake koji dolaze zdesna (i padaju na lijevu polovinu retina oba oka), dok desni vidni korteks prima sve zrake koji dolaze slijeva (i padaju na desne polovine retine oba oka). Vlakna iz Fovea centralis spadaju u lateralnu polovinu i stoga vode sliku prevashodno na istu stranu očne kore.

TEST PLJESKANJEM ZA RAZLIKOVANJE DEŠNJAKA OD LJEVAKA

• lijeva ruka gore - ljevak
• desna ruka gore - dešnjak

Test pljeskanjem je najjednostavnija mogućnost da ispitate da li je neko ljevak ili dešnjak. Prije svakog očitavanja CT-nalaza obavezno je uraditi ovaj test. Ruka koja je pri pljeskanju gornja je odlučujuća.

U pojedinačnim slučajevima ovo znači sljedeće:

1. Moždano stablo
   Duboki slojevi Ponsa su po funkciji neparni, što ne važi za anatomiju. Ovo znači da redosljed konflikata želucano-crijevnog trakta (usta, jednjak,alveole, želudac, jetra, pankreas, tanko crijevo, debelo crijevo, rektum, trigonum mokraćne bešike i jajovod) ide od medijalno-dorzalno prema desno lateralno, zatim medijalno ventralno, zatim lijevo-lateralno, pa prema medijalno dorzalno u smjeru suprotnom od kazaljke na satu.
   Ali već u prelaznim zonama (ugao malog mozga i Ponsa) očituje se parnost, npr. jezgra Akustikusa. Jezgra Akustikusa opskrbljuju srednje uho i nisu ukrštena prema organu u slučaju biološkog konflikta "Ja nisam dobio 'slušni zalogaj'", odnosno nedobijanja informacije.
   Takođe, u međumozgu smješteni releji sve do srži velikog mozga sa graničnim relejom za bubrežni parenhim su, u stvari, parni ali ne postoji ukrštenost vlakana od mozga prema organu.
2. Mali mozak
   Od malog mozga dobija značaj činjenica da li je neko dešnjak ili ljevak. Za sve releje malog mozga i kompletan veliki mozak važi da je korelacija od mozga do organa ukrštena. Uprkos ovome mali mozak se razlikuje od velikog mozga u sljedećem.
   U malom mozgu konflikti uvijek udaraju strogo po pripadnosti konfliktnog sadržaja u odnosu na organ. Ovo znači da su strane malog mozga uvijek povezane tematskim sadržajem konflikata. Kod jedne dešnjakinje konflikt brige majka/dijete udara uvijek desno lateralno. U malom mozgu, a tiče se mliječne žlijezde lijeve dojke. Zadesi li pacijentkinju daljnji isti konflikt, ali za drugo dijete ili za njenu majku, onda oba ova konflikta udaraju u isti relej i daju Hamerova žarišta. Ako pacijentkinju zadese dva daljnja konflikta ataka za lijevu stranu stomaka ili lijevu stranu dojke (peritonealni ili pleuralni mezoteliom), onda će sve da udari na desnu stranu malog mozga, koja će tad pokazati pet aktivnih HH sa konfiguracijom mete, dok na lijevoj strani neće biti ni jedan jedini.
   Ako su dva konflikta udarila na dvije različite hemisfere malog mozga, onda govorimo o "šizofrenoj konstelaciji malog mozga". Sa ovim je skopčan poremećaj na emotivnom nivou na paranoidno-sumanut način (emotivna sagorelost), a da ovo nema utjecaja na sposobnost formalno-logičnog rasuđivanja. Npr. : "Ja kao da sam sagorio, potpuno sam prazan, bez ijednog osjećanja."
3. Srž velikog mozga
   Ovako nešto bi takođe bilo moguće u srži velikog mozga. Ovdje je sadržaj konflikta i odnos prema organu uvijek povezan sa temom konflikta.
4. Korteks velikog mozga
   Kod releja u kori velikog mozga je ovo moguće sa jednim izuzetkom - duktalnim ulkusnim karcinomom mlječnih puteva, koji je opet čvrsto skopčan u smislu strana i činjenice da li je u pitanju dešnjak ili ljevak, sa relejima za mliječnu žlijezdu u malom mozgu.

Ovdje, naime, u igru ulazi jedan sasvim novi momenat. Kod konflikata kojima upravlja kora velikog mozga odnos od releja u mozgu do organa nije više tako jasan kao u malom mozgu. Jer kako je samo jedan dio organa paran, ovdje je kriterijum dešnjak-ljevak onaj koji zajedno sa trenutnom konfliktnom situacijom odlučuje koji relej u mozgu sad može da postane HH i koji je organ onda pogođen. Odnos mozak-organ je svakako uvijek jasan.

Dakle, ako jedna ljevakinja oboli od konflikta identiteta, onda je HH na desnoj hemisferi (temporalno), a na organskom nivou imamo ulkus želuca ili ulkus žučnog voda. Ali ako ona nakon ovog oboli od ponovnog konflikta identiteta u nekoj drugoj stvari, onda ona više ne može da reaguje korteksom desne hemisfere velikog mozga, nego je HH lijevo temporalno, a na organskom nivou nalaze se ulceracije rektuma, koje u pcl-fazi postaju hemoroidi ako su ulceracije smještene u blizini analnog otvora. Dokle god su oba konflikta (desno i lijevo kortikalno) aktivna pacijentkinja je u šizofrenoj konstelaciji. Pitanje kako će jedan konflikt biti doživljen (ženski ili muški) i gdje će onda u mozgu da udari ne zavisi samo od aktuelne hormonalne situacije (postmenopauze, trudnoća, anti-bebi pilule, ovarijalna nekroza itd.), nego i od tog da li je pacijent dešnjak ili ljevak. Upravo ovako se mijenjaju i konflikti, odnosno njihov sadržaj može da bude ukraden ako su se promijenili preduslovi (konfliktna konstelacija, hormonalni status.). Oni onda mogu da "skoče", da npr. od jednog ulkusa rektuma može da postane ulkus želuca i obratno.

Odnos između mozga i organa je u svakom slučaju jasan, odnosno ako je neki konflikt jednom udario onda je pogođen sasvim određeni njemu pripadajući organ sve dok je konflikt aktivan i dok nije preskočio na drugu stranu pri promjeni hormonalnog statusa ili konfliktnih prekonstelacija.

Važno je još reći da inervacija desne strane tijela, naravno, bez izuzetka proističe od lijeve strane malog i velikog mozga. U ovom se ne mjenja ništa od začeća pa do smrti.

ZNACAJ LJEVAKA ZA KLINIČKU DIJAGNOSTIKU

Medicinu interesuju sve uzročno-posljedične veze psihološke prirode, ako imaju toliko jak utjecaj na dijagnostiku i terapiju kao u ovom slučaju.

Činjenica da je neko ljevak ni u kom slučaju nije blesava igra prirode, kako se danas na to obično gleda, jer je ona u pogledu konflikata slična funkcionalnom isključenju hormona. Kako sam opisao u poglavlju o psihozama, na prvom slučaju depresije, jedna ljevakinja prilikom prvog ženskog seksualnog konflikta može da oboli od organskih simptoma od kojih dešnjakinja može da oboli tek nakon klimakterijuma i u senijumu (kod konflikta revira).

Muškarci ljevaci prilikom jednog konflikta revira uopšte ne mogu u pcl-fazi da obole od infarkta lijevog srca, osim ako su stari i pokazuju feminine reakcije, pa i u tom slučaju na psihičkom nivou nije više u pitanju konflikt revira nego ženski seksualni konflikt. Ovo izgleda kao da je konflikt adresiran na suprotan pol. Od kompjutera mozga prema organu u svakom slučaju tok je nepromjenjen. Po tom vidimo da činjenica da je neko ljevak ima puno veze sa seksualitetom i hormonima.

ŠEMATSKI CT-PRESJEK VELIKOG MOZGA

Kod ljevaka i dešnjaka, između psihičkog nivoa i nivoa mozga je relacija zamijenjenih strana. Nasuprot ovom je od nivoa mozga do nivoa organa odnos konstantan. Vjerovatno je ovo lakše razumijeti obrnuto. Jedan karcinom grlića materice uvijek ima HH lijevo periinzularno, ali samo kod dešnjakinja on potiče od seksualnog konflikta.

Činjenica da li je neko dešnjak ili ljevak je važna zato jer odlučuje o odnosu konflikt/mozak. Ovim ona, takođe, uopšte odlučuje koju bolest može da dobije pacijent kod pojedinog konflikta, npr. kod kojeg konflikta po redu moramo računati sa depresijom. Kod ljevakinja je to prvi seksualni (ženski) konflikt, dok je kod dešnjakinja to moguće samo kratko prije ili nakon menopauze, dakle kod tzv. "hormonalnog pata".

Veoma mekan muškarac može da oboli od depresije tek ako oboli od još jednog revir-konflikta, dakle, takođe u "hormonalnom patu" ukoliko je dešnjak. Nasuprot njemu, veoma mekan ljevak će da oboliti od depresije takođe u "hormonalnom patu" ako ne reaguje maskulino nego feminino i dobije jedan ženski seksualni konflikt..

Ženstveni homoseksualci se pri tom ponašaju kao žene, a muževni kao muškarci.
Kod homoseksualaca ljevaka je sve obrnuto.
Blokerima seksualnih hormona se takođe može obrnuti muška i ženska seksualna reakcija.
Slično dejstvo u tom pravcu fakultativno (ne obavezno) ima i hemoterapija.

Kad jednog dana Nova medicina bude osnova kompletne medicine i biologije, moći će da se shvati kakvo zastrašujuće dejstvo je imala danas etablirana medicina sa svojim eksperimentisanjem sa seksualnim hormonima. U odsustvu jednog koncepta, ovakva šteta se pravi svakodnevno, a najgora posljedica toga (ovdje spada i upotreba anti-bebi pilula) je uzrokovanje "skoka" HH sa jedne na drugu stranu. Ova transpozicija Hamerovih žarišta uslovljena hormonima, odnosno njihovom blokadom, ne samo da nije pomogla ogromnom broju pacijenata, nego je uzrokovala rak, koji korespondira sa suprotnom stranom mozga. Rezultat hormonalne blokade je često individuum koji u hormonalnom smislu reaguje upravo suprotno nego što je reagovao prije hormonalne "terapije". Npr. žena koja je prije reagovala izrazito feminino i zbog tog mogla da oboli od karcinoma grlića materice, nakon hormonalne blokade (npr. Nolvadex) odjednom reaguje muški, a od mogućnosti karcinoma grlića materice (odnosno od karcinoma grlića materice koji je sad tu i miruje) postaje koronarni ulkusni karcinom, što možemo da zahvalimo čarobnjačkim učenicima.

Međutim, u žargonu školske medicine su to sad odjednom "metastaze", odnosno male, zle ćelije raka koje čarobnjakovi učenici nisu uspjeli da unište, nego su se one krišom (nikad očigledno) provukle do novih organa, praveći na svakom novom mjestu odgovarajuće karcinome.

Ako se mladoj ljevakinji, koja ima seksualni konflikt sa depresijom i značima muških konflikata revira, straha za revir i sekiracije za revir (karcinom bronha, angina pectoris, ulcus ventriculi), da hormonalni bloker, onda ona odmah može da oboli od karcinoma grlića materice.

Problem različitosti hemisfera će nas uopšte naširoko zaokupljati. Ovo je jedan od osnovnih problema dijagnostike uopšte. U mojim očima najgrublja greška se čini ako se pacijent ne upita da li je dešnjak ili ljevak, jer je ovo od neizmjerne važnosti za utvrđivanje kojem konfliktu pripada koje Hamerovo žarište u mozgu i koja tumorska izraslina ili nekroza na organ.

Otkriće Hamerovih žarišta - istorijski preokret

Otkriće Hamerovih žarišta - istorijski preokret

---

Otkad postoji CT, nalaz nakupina glije na CT-u mozga, koja se inače dobro boji kontrastnim sredstvom, predstavljao je povod za postavljanje dijagnoze - tumora mozga.

Još 1982 , odnosno godinu dana nakon otkrića Nove medicine, pošlo mi je za rukom da prospektivno pronađem Hamerovo žarište ogromnih razmjera kod jednog pacijenta sa konfliktom revira u fazi rješenja. Od tada sam znao da tumori mozga ne postoje, nego da bi ovi fenomeni morali imati veze sa fazom ozdravljenja jednog biološkog konfliktnog dešavanja.

Izraz Hamerova žarišta (HH) inače potiče od mojih protivnika, koji su tvorevine koje sam pronašao posperdno nazivali "čudna Hamerova žarišta". Pažljivo posmatrajući ove formacije, uskoro sam naučio da ih prepoznajem još u momentima njihovog prividnog nastajanja, od početka faze ozdravljenja. Kako sam ubrzo nakon toga pronašao zakon dvofaznosti, naravno da sam znao da je svakom ovakvom procesu, odnosno fazi ozdravljenja prethodila jedna faza sa aktivnim konfliktom.

Nesreća za mnoge pacijente je bila u tome da Hamerova žarišta, u fazi ozdravljenja, bivaju reparirana nakupljanjem ćelija glije (vezivno tkivo). Ovo uključuje povećanu rigidnost tkiva, međutim ostaje bez tegoba sve dok organizam ne oboli na istom mjestu od istog konflikta.

Pojavile su se enormne teškoće:

1. Kod raka (na ovu bolest bio sam tada koncentrisan, vjerujući da sam otkrio mehanizme njegovog nastanka), nije bilo uobičajeno da se radi CT-mozga ukoliko ne postoji osnovana sumnja na metastaze u mozgu. Uostalom, ovo se do danas nije promijenilo. Tako je u pojedinačnim slučajevima uputiti nekog na CT-mozga bilo izuzetno teško. S druge strane CT- snimci su ranije bili relativno skuplji, pa je čovjek bio srećan kad je uopšte mogao da dobije jednu jedinu seriju CT-snimaka mozga.
2. Ja sam najprije tragao za topografijom Hamerovih žarišta u mozgu, što se pokazalo kao veoma teško, jer ako se na mozgu nešto i vidi, onda u pitanju može da bude i jedan stari, završeni proces, koji sa aktuelnim konfliktnim dešavanjem kod pacijenta nema veze. Osim ovoga, nisam znao da li je pacijent imao još karcinoma koji do tada nisu bili dijagnostikovani, što je opet dolazilo u obzir kod sasvim svježih procesa, odnosno sasvim aktuelnih bioloških konflikata.
3. Nalazio sam konflikte sa sličnim sadržajem, koji su se preklapali, a za koje danas znam da imaju jedno jedino Hamerovo žarište koje obuhvata više releja. Ovo znači da je pacijent obolio od jednog ili više konflikata sa različitim aspektima, koji su udarili u istoj sekundi DHS-a i svi bili obuhvaćeni jednim Hamerovim žarištem. Pored ovoga, bilo je pacijenata koji su imali više Hamerovih žarišta na sasvim različitim mjestima u mozgu. Sva ova žarišta imala su nešto zajedničko. Ako je pacijent inače pokazivao sve simptome pcl-faze riješenog konflikta, ona su morala predstavljati fazu ozdravljenja.
4. Pored svih ovih Hamerovih žarišta u fazi ozdravljenja, u mozgu bi morala da postoji neka formacija, koju bi čovijek nekim aparatom mogao da učini vidljivom, a koja bi odgovarala konfliktu u aktivnoj fazi. Onda sam ponekad viđao takve koncentrične krugove poput mete i kad bih ovo spomenuo radiolozima oni bi, smješeći se, uvijek rekli da su u pitanju okrugli artefakti aparata. Zatim je tu bilo polukružnih struktura, kako onih ograničenih Falx-om, tako i onih koji su izgledali ograničeni lateralnim rubom slike.
5. Saradnja sa radiolozima je bila ravna nuli. Niz njih su imali aparat za zračenje i radili tzv. radioterapiju i nisu sebi mogli da priušte da moje rezultate uopšte uzmu za moguće. Uostalom, oni su mi bez uvijanja govorili da bi im klinike otkazale saradnju u istom momentu kad bi Hamerovu teoriju uzeli za moguću. Mnogi od njih tada još nisu ni imali CT-aparate, a CT mozga je rađen isključivo u cilju otkrivanja "tumora mozga" i "metastaza".
6. Kako nisam imao vlastiti CT-aparat, nisam bio u mogućnosti da izvedem sistematska istraživanja ili da ponovim istraživanja pod jednim drugim uglom presjeka. Mogao sam da dobijem samo ono "što je palo sa stola naših gospodara", a to nije bilo mnogo. Često se dešavalo da pacijenti nisu mogli sa sobom da ponesu svoje CT-snimke. Od pismenih nalaza bilo je tako malo koristi.
7. Smatrao sam da Hamerova žarišta koja sam prepoznavao pripadaju fazi ozdravljenja. Shodno ovom, postulirao sam da bi ona morala da postoje još u fazi aktivnosti konflikta. Ali ovo od radiologa nije bilo akceptirano i ponavljano sam slušao: "Gospodine Hamer, mi ovdje ne vidimo ništa.
8. Vidao sam mnoga Hamerova žarišta, npr. u motornom, senzoričnom i postsenzoričnom centru, ali pri tom nisam mogao da sebi predstavim rak na organu, jer su ona jednostavno pripadala ekvivalentima raka. Međutim, ja sa ovim bolestima uopšte nisam računao, jer sam krenuo da istražujem rak. I zbog toga mi se često dešavalo da pronađem puno više žarišta nego što sam tražio, a u slučajevima gdje je pacijent imao aktivnost samo jednog konflikta, nije se moglo naći ništa.

Često se dešavalo da je pacijent imao jedan ogroman tumor, a na CT-u mozga se nije vidjelo "ništa". Drugi su imali jedan mali tumor, koji je bio u fazi ozdravljenja i u mozgu se moglo naći jedno razvučeno Hamerovo žarište.

Nije mi preostalo ništa drugo, nego da pođem putem svakog istraživača prirodnih nauka i kao čestiti zanatlija, sa 99% transpiracije i 1% inspiracije, da upoređujem sve dostupne CT-snimke mozga, zajedno s organskim nalazima, sa drugim CT-snimcima mozga i njima odgovarajućim ili prividno odgovarajućim organskim nalazima.

Na početku je postojala još jedna dodatna teškoća, jer nisam razlikovao dešnjake i ljevake. Naknadno sam shvatio da bi još češće zapadao u zablude da uvijek nisam polazio od organa. Od organa ka mozgu ili od mozga ka organu je korelacija uvijek jasna. Kategorije dešnjak-ljevak su od važnosti samo za korelaciju psiha - mozak i mozak - psiha.

Na primjer: hemeroide će dobiti ili žena dešnjakinja sa konfliktom identiteta u fazi ozdravljenja ili muškarac lijevak sa konfliktom sekiracije za revir, takođe u fazi ozdravljenja. Dakle, vidim li na lijevoj strani velikog mozga, na određenom mjestu lijevog temporalnog režnja Hamerovo žarište sa edemom, onda pacijent mora uvijek imati hemeroidni ulkus, odnosno ulkus pločastog epitela sluznice rektuma u fazi ozdravljenja. I obrnuto, ako pacijent ima ulkus sluznice rektuma u fazi ozdravljenja, odnosno hemeroide, onda on u mozgu stalno ima Hamerovo žarište u fazi ozdravljenja na ovom mjestu u lijevom temporalnom režnju.

Tek nakon stotine pregledanih CT snimaka mozga, pošlo mi je za rukom da naučim da razlikujem ekvivalent raka od raka, a nakon hiljade da utvrdim tačnu lokalizaciju, odnosno korelativnu topografiju prema organu. Uz ovo, mora da se naglasi da je za mnoge tjelesne funkcije, kao npr. senzibilitet periosta, koji prekriva nas kompletan koštani sistem, postojao samo mali bijeli flek na geografskoj karti mozga i organa, jer je periost mogao da se pregleda veoma loše ili nikako. O senzibilitetu periosta ne piše ni u jednom udžbeniku.

TAKOZVANI PRSTENASTI ARTEFAKTI NA CT-u MOZGA KOJE SU NEURORADIOLOZI SKORO DVIJE DECENIJE POGREŠNO TUMAČILI

Ostala je svađa oko tzv. "prstenastih artefakta", koji u stvari postoje i koje sam ja tada viđao otprilike kod svakog stotog pacijenta i smatrao ih Hamerovim žarištima konfiguracije mete u fazi aktivnosti konflikta. Lazni "prstenasti artefakti", koji su od mene, kao i od vrlo rijetkih pojedinaca, bili žestoko osporavani i reklamirani kao Hamerova žarišta sa konfiguracijom mete, za radiologe su i dalje bili artefakti, odnosno vjestački produkti aparata, a ne fakti.

Godinama je pokušavano da se ovi fenomeni jednostavno gurnu u stranu. Konačno sam dobio ideju za koju mi je dobro došao moj 12-semestralni studij fizike.

Javio sam se šefu pogona za kompjutersku tomografiju u fabrici Simens, gospodinu Feindoru. U toku prijatnog razgovora, za koji sam ga zamolio, predlozio sam mu da nas dvojica zajednički ustanovimo kriterijume koji bi morali biti ispunjeni kod prstenastih artefakta i kad sigurno ne bi smjelo da se radi o prstenastom artefaktu. Gospodin Feindor je inženjer i mi nismo imali nikakvih problema da ustanovimo uslove koji u ovom ili onom slučaju moraju biti ili ne bi smjeli biti ispunjeni. To je bilo 18. 05. 90. Konačni protokol je potpisan 22. 05. 90. Od tada je među neuroradiolozima izbila opšta panika. To smo odmah osjetili, planirajući da u drugoj polovini godine izvedemo niz testova kod Simensa.

DOKUMENT FIRME SIMENS:
Erlangen, 22.12.89.

Takozvane diskutabilne prstenaste strukture/artefakti u CT-u mozga

Potpisnici su izradili slijedećih sedam isključivih kriterija, čije zadovoljenje isključuje postojanje prstenastog artefakta:
Na osnovu prethodnog, postojanje prstenastog artefakta ne dolazi u obzir:

• Ako je u NMR vidljiva jasna slična prstenasta formacija.
• Ako prstenovi nisu okrugli nego deformisani, gdje je očigledno u pitanju ekspanzivni proces.
• Ako jedna kružna formacija ima očigledne nakupine glije.
• Ako artefakti ili prstenovi ne leže u rotacionom centru aparata ("paracentralne konfiguracije mete")
• Ako istovremeno postoji više krugova, jedan pored drugog, u tom slučaju može najviše jedna prstenasta formacija da predstavlja prstenasti artefakt.
• Ako prstenaste formacije imaju kliničko-radiološki "tok", odnosno ako se na kontrolnim CT-snimcima nalaze na istom mjestu, a i njihov izgled je promijenjen.
• Artefakti koji su uslovljeni aparatom su kružne ili segmentno kružne strukture oko rotirajućeg centra aparata. Ako ovakve strukture mogu da odgovaraju pravim anatomskim strukturama, preporučuje se ponavljanje snimaka bočno ili u visokoj pomjerenoj poziciji pacijenta. Ako formacija u ponovljenom tomogramu ne pokazuje pomjerenost u odnosu na pacijentove vlastite markantne strukture, onda nije u pitanju artefakt.

Pečat:
Akcionarsko društvo Simens
Oblast medicinske tehnike
Henkestr. 127 - Telefon (o91 31)
640 Postfah 3260
8520 Erlangen

Nacrt za daljnji zajednički protokol studije planirane na serijama CT-a dobrovoljnih pacijenata sa okruglim strukturama na CT-u mozga, koja je ometena (vidi tekst).

Tiče se: tzv. prstenastih struktura, okruglih formacija, formacija izgleda mete ili Hamerovih žarišta u CT-u mozga:

Fabrika Simens i gosp. dr Hamer potvrđuju slijedeće fizičko-tehničke uzajamne odnose.

Potpisnici su 22.12.89. izradili devet kriterijuma, čije zadovoljenje isključuje postojanje tzv. prstenastih artefakata. Sigurno je da se ne radi o jednom prstenastom artefaktu u sljedećim slučajevima:

1. ako je na NMR jasno vidljiva slična prstenasta formacija
2. ako prstenovi nisu okrugli, nego deformisani, odnosno očigledno praćeni ekspanzivnim procesom
3. ako jedan krug sasvim očigledno pokazuje edematozne popratne pojave ("edematozni prstenovi")
4. ako artefakt ili prsten ne leži u rotacionom centru aparata ("paracentralne konfiguracije izgleda mete")
5. ako kružna formacija pokazuje očigledne nakupine glije
6. ako postoji više krugova jedan do drugoga, najviše 1 od njih može da bude tzv."prstenasti artefakt"
7. ako prstenaste formacije imaju kliničko-radiološki "tok", što znači ako su promjenjenog izgleda vidljive na istom mjestu na narednim kontrolnim CT-snimcima
8. ako su okrugle formacije vidljive samo na jednom dijelu CT-presjeka, a na drugima nedostaju, ne radi se o artefaktu
9. artefakti koji su uslovljeni aparatom su kružne ili segmentno kružne formacije oko rotirajućeg centra aparata. Ako ovakve strukture mogu da odgovaraju pravim anatomskim strukturama, preporučuje se ponavljanje snimka bočno ili u visokoj poziciji pacijenta. Ako formacija u ponovljenom tomogramu ne pokazuje pomjerenost u odnosu na pacijentove vlastite markantne strukture, onda nije u pitanju artefakt.

Zamolio sam direktora, gospodina Feindora, da mi pruži priliku da na Simensovim CT-aparatima provedemo niz testova, koji bi trebalo da se protegnu na oko četiri sedmice. Nakon toga bi bio sazvan skup neuroradiologa, koji bi, zajedno sa Simensom, trebalo da potvrde da predstavljeni nalazi ne mogu da budu artefakti, nego da su u pitanju pravi nalazi, odnosno fakti.

Termin za ovu predviđenu konferenciju bio je uvijek nanovo odgađan, dok mi jednog dana jedan od odgovornih iz firme Simens nije u povjerenju rekao: " Gospodine Hamer, mi imamo užasne teškoće sa radiolozima." Bilo je jasno signalizirano potpuno neodobravanje.

U pripremama za ovu konferenciju, mi smo uradili sve moguće sa Simensom ranije dogovorene preglede, kao npr. pomjeranje pacijenta 2 cm iz srednjeg položaja na desno, da bi se vidjelo da li konfiguracija mete ostaje na istom mjestu, što je ona stvarno i činila. Ili, pokušavali smo kod istog pacijenta da uradimo kontrolu u što je moguće pravilnijim razmacima i na različitim aparatima, da bi ustanovili koji je tok imala konfiguracija mete.

Takođe, jedan siguran kriterijum za pravi nalaz je bila pojava konfiguracije mete samo u određenom broju slojeva, dok je u ostalim slojevima njena pojava izostajala.

Prilikom svih ovih pregleda, koji su zahtijevali mnogo vremena i truda, pronašli smo jednu potpuno zaprepačćujuću stvar. Jedan radiolog je ustvrdio da je on ove konfiguracije mete viđao na samim organima, tako da bi oni morali biti stvarno artefakti.

Od ovog momenta bio je probuđen moj interes za ovakve konfiguracije mete na organima i ja sam ih pregledao sistematski. Pri tom sam pronašao da se ovakve konfiguracije mete nalaze na kompaktnim organima na kojima možemo da radimo CT (kao što su jetra, slezina, parenhim bubrega, kosti itd.), ali da su one bile vidljive uglavnom samo na početku ili eventualno ponovo kasnije postajale vidljive kod kostiju kad počne rekalcifikacija. Ispostavila se zaprepačćujuća stvar da mozak i organ međusobno korespondiraju u konfiguracijama meta i da mete na organima takođe imaju određen tok. Tako, na primjer, u jetri kod solitarnog karcinoma klasična konfiguracija mete se vidi samo u početku. Kasnije solitarni karcinom na CT-u postaje taman i ne dozvoljava da se konfiguracije mete prepoznaju. Kod prirodnog iscjeljenja pomoću TBC vidimo potpuno naznačene prstenove kalcifikacije, naročito ako nije došlo do totalne kaverne, odnosno rupe u jetri, nego ako je karcinom ostao na pola puta, tako da je tuberkuloznim iscjeljenjem okruglo žarište moglo biti samo razrjeđeno ("spuzvaste kaverne").

MOZAK GLAVE I MOZAK ORGANA

Nasuprot svima poznatog mozga glave, stoje ćelije organa od kojih svaka ima ćelijsko jedro koje predstavlja mini-mozak. Svi ovi mini-mozgovi su umreženi tako da sve ćelije organizma međusobno komuniciraju preko ovih ćelijskih jedara.

Sumu svih ovih mini-mozgova možemo da vidimo kao drugi mozak. To bi praktično značilo da u slučaju jednog biološkog konflikta jedan areal mozga kojeg nazivamo Hamerovo žarište stoji u korespodenciji sa jednim drugim arealom mozga organa, koji smo do sada nazivali rak, odnosno ekvivalent raku ili promjena na organu.

U slučaju jednog senzoričnog podrazaja, mozak organa šalje informaciju mozgu glave, obrnuto je kod jednog motornog odgovora kad mozak glave šalje informaciju mozgu organa.

Mi u stvari još ne znamo šta se u elektrofiziološkom smislu tačno odigrava u pojedinim ćelijama mozga ili organa i šta se tačno dešava u zahvaćenim relejima, ali ovo saznanje nije pretpostavka za naš klinički rad sa ovim jasnim nalazima.

HAMEROVO ŽARISTE U CA-FAZI I U PCL-FAZI

Prilikom DHS-a, kompetentni centar u mozgu biva markiran, i to konfiguracijom mete. Oko centra ovog releja obrazuju se oštri koncentrični krugovi. Ova "meta" znači da je Hamerovo žarište u fazi aktivnog konflikta.

Ovo mjesto nije slučajno izabrano, nego predstavlja kompjuterski relej, koji individuum u sekundi DHS-a "asocira" u skladu sa sadržajem konflikta. Od ovog Hamerovog žarišta u istoj sekundi biva obavješten i pogođen rakom korelirajući organ.

Napredovanjem konflikta, napreduje i Hamerovo žarište u mozgu, što znači da biva pogođen sve veći i veći areal mozga ili da jednom pogođeni areal doživljava sve jaču i jaču promjenu. Istovremeno se na organu sve više razvija rak, što znači da tumor povećava masu pomoću mitoza (ovo kod endoderma i mezoderma pod uticajem malog mozga). Kod mezoderma, pod uticajem srži velikog mozga, tumor se povećava u smislu nekroze ili kod ektodermalnih organa tumor postaje razvučen, ulcerozan ili se radi o mnogo malih ulceracija.

U mojoj prvoj džepnoj knjizi od 1984, Rak - bolest duše, Kratak spoj u mozgu, ja sam ova Hamerova žarišta u aktivnoj fazi još pogrešno označavao kao kratke spojeve, jer mi tad još nismo ništa znali o bioelektričnim procesima. Ova oznaka je danas nepodobna, jer se pod kratkim spojem podrazumijeva smetnja programa. Ovo je kod Hamerovog žarišta samo uslovno rečeno slučaj. Odnosno možemo reći da je to smetnja normalnog programa sa kojom organizam u potpunosti računa.

Ali sama riječ smetnja nije primjerena, jer je riječ o jednoj vrsti naročitog programa ili programa za nuždu. Što znači, ako individuum dospije iznenada u situaciju i bude njome zatečen, stupa na snagu program za nuždu, kojeg nazivamo biološki konflikt, a koji ima za cilj da dovede organizam ponovo u jedan normalan ritam. Ovaj program se ne odnosi isključivo na jedan individuum, nego uključuje pripadnike iste vrste, familije ili roda.

Primjer:

Jedna majka doživi da je njeno trogodišnje dijete unesrećeno pred njenim očima. Ako je ovo za majku DHS, on izaziva biološki konflikt i to jedan sasvim određeni - konflikt brige majka-dijete. Ovaj biološki konflikt ima na sva tri nivoa sasvim naročito osmišljeno značenje. Psihički - sve misli se vrte oko pitanja kako pomoći da se dijete ponovo oporavi. Na nivou mozga kod dešnjakinje na desnoj strani malog mozga lateralno vidimo Hamerovo žarište konfiguracije mete, koje nam govori da u ovom konfliktu brige majka-dijete još uvijek vlada aktivnost. Na nivou organa vidimo da tkivo mliječne žlijezde kod ove žene raste. Znači ćelije lijeve mliječne žlijezde se razmnožavaju da bi bile uključene u produkciju mlijeka. U ovom periodu se takođe sinhrono razmnožavaju i mykobakterije TBC, ako su prisutne. U prirodi, odnosno kod primitivnih naroda, jedna zdrava žena doji praktično kontinuirano dok traje generativni period života, osim u poslednjim mjesecima trudnoće. Na ovaj način majka produkuje "dojkom za dijete" puno više mlijeka nego ranije. Poslijedica bi trebalo biti da dijete, većom ponudom mlijeka, dobije šansu za brzi oporavak. Kad je dijete ponovo oporavljeno, nastupa rješenje konflikta, što znači da od sada prekomjerne ćelije mliječne žlijezde nisu više potrebne, jer dijete može da izidje na kraj sa uobičajenim količinama mlijeka. Sljedeća posljedica je da za vrijeme daljnjeg procesa dojenja nastupa tuberkuloza, tako da dijete praktično dobiva tuberkulozno mlijeko, koje mu uopšte ne šteti. Tuberkuloza uzrokuje kazeoznu nekrozu novonastalih ćelija mliječne žlijezde i tako ih razgradi. Nakon svega ostaje kaverna. I upravo cijeli ovaj proces mi nazivamo osmišljenim i planskim biološkim naročitim programom prirode koj nikako nije slučajan.

Ali šta su sad ova Hamerova žarišta u mozgu ? Ako su dobro vidljiva, znači u fazi ozdravljenja, neuroradiolozi ih nazvaju tumorima mozga i metastazama u mozgu, što izaziva opštu pometnju. Kad pokazuju jak perifokalni edem i dobro se boje, bivaju proglasena za tumore mozga koji se brzo šire. Ukoliko prave jako veliki edem ostaju neprimjećena, što je slučaj sa HH u srži velikog mozga. Ako leže na kori velikog mozga bivaju pogrešno proglašavani tumorima moždanih ovojnica. U osnovi riječ je uvijek o jednom te istom - u pitanju su samo različiti stadijumi razvoja jednog Hamerovog žarišta.

Hamerovo žarište u fazi aktivnog konflikta, kad ima konfiguraciju mete, do sada je uvijek pogrešno tumačeno kao artefakt. Kad bi kasnije dobilo edem i postalo tzv. tumor mozga, radiolog se ne bi trudio da ustanovi da je ovaj "tumor mozga " postojao još prije u konfiguraciji mete. Od kada smo ja i firma Simens potpisali papir, koji je dat u ovom poglavlju, diskusija oko toboznjih artefakta mogla je da se okonca. Oni su bili fakti, odnosno "mete" su značile fazu aktivnog konflikta u jednom određenom releju mozga ili u jednoj grupi releja.

Tumori mozga po definiciji ne postoje, jer ćelije mozga nakon rođenja ne mogu više da se dijele, takođe ne pod uslovima koji su do sada pogrešno tumačeni kao tumor mozga. Dakle, ni u kakvim uslovima. Ono što može da se razmnožava je bezazlena glija, vezivno tkivo mozga, koja ima istu potpornu funkciju kao i vezivno tkivo našeg tijela. Niko ne može sa stopostotnom sigurnošću ontogenetski da klasifikuje gliju. Sudeci po tom kako se ponaša, postoji opravdana sumnja da je mezodermalnog porijekla. Na to ukazuje i činjenica da nakupine glije rezultiraju u mozgu stalno u pcl -fazi. S druge strane, znamo da neurofibromi nastaju i daju množenje ćelija u fazi aktivnosti konflikta. Međutim, ovo ne predstavlja kontradikciju, jer znamo da mezodermalnim organima pripadaju kako oni kojima upravljaju releji u malom mozgu, tako i oni čiji su releji u srži velikog mozga. Prvi daju razmnožavanje ćelija u ca-fazi konflikta, dok drugi daju bujanje ćelija u drugoj fazi. Stoga moramo poci od toga da gliomi imaju obe sposobnosti mezoderma.Ova svijetla zgusnuca glije Hamerovih žarišta su reparature organizma i zato predstavljaju razlog za radost, a ne za prepadanje i pogotovo ne za operaciju mozga.

Pogledajmo redom kako se tako nešto odvija. Kod jednog DHS-a u mozgu biva markiran kompetentni relej i tako nastaje Hamerovo žarište sa konfiguracijom mete. Dok ovo na CCT-u primjetimo, znamo da u ovom releju teče jedan naročit program, što znači da je organizam u ovom konfliktu uhvaćen nespreman, odnosno na "pogrešnoj nozi".

Ovaj naročiti program se stara da organizam izidje na kraj sa nepredviđenom situacijom. On se ne tiče isključivo jedinke nego i njene biološke grupe (rod, familija itd.). Aktivnost konflikta, odnosno konfiguracija mete traje u mozgu sve dok konflikt ne bude riješen i dok se organizam ne mogne vratiti normalitetu. Da bi to mogao postici organizam mora za to da plati cijenu, a naročiti program biva uveden jednom vrstom kratkog spoja. Ova cijena je faza ozdravljenja, odnosno reparature na psihičkom, cerebralnom i organskom nivou, u cilju postizanja prijašnjeg, optimalnog stanja. Tek kad je ovo postignuto na sva tri nivoa organizam može da se vrati normalitetu.

Promjene u Hamerovom žarištu u vrijeme aktivnosti konflikta možemo zamisliti kao pustanje struje prevelikog napona kroz neodgovarajući vod, kojem izolacija izgori.U bioelektrici je to svakako nešto malo drukčije. Moramo sebi predstaviti da su ćelije mozga uredene u nevjerovatno komplikovanoj mreži ili resetki. Trajnom simpatikotonijom, koja je u stvari nešto planirano i dobro (ali upravo suviše od tog dobrog), dolazi do sve većeg stradanja komunikacionih vodova koji povezuju moždane nerve, na isti način kako organ tijela biva rakom povećan, smanjen ili jednostavno promijenjen. Do kraja faze aktivnosti konflikta na Hamerovom žarištu se ne događa ništa očigledno uzbuđljivo, barem što se tiče CCT-a, osim da konfiguracije mete ostaju konstantne. Na snimku magnetne rezonance, npr. možemo da vidimo da postoji razlika između Hamerovog žarišta i okoline, ali ona uopšte ne izgleda dramatično.

Stvarnost je ipak drukčija i štetu možemo da procijenimo tek kad je nastupila konfliktoliza. Tek u pcl-fazi imamo pregled u kojoj mjeri su nastupila oštećenja i promjene. Jer tačno u ovoj fazi počinje reparatura oštećenja napravljenih ovim naročitim programom, bilo da se radi o organu ili moždanom releju.

Na sva tri nivoa se u našem organizmu nakon DHS-a dešava sljedeće:

psihički:

1. faza aktivnosti konflikta (ca-faza):
   Trajna simpatikotonija, odnosno maksimalni stres. Pacijent razmišlja danonoćno o konfliktu i pokušava da ga riješi. On uglavnom ne spava, a i ako to čini, onda uglavnom spava u prvoj polovini noći, i to sa prekidima. On mršavi i nema apetit.
2. faza riješenog konflikta (pcl-faza):
   Dolazi do smirenja. Psiha mora da se odmori. Pacijent se osjeća mlitavo i umorno, ali s druge strane kao izbavljen. Ima dobar apetit, tijelo mu je toplo, česta temperatura, česta glavobolja. Pacijenti spavaju dobro, ali najčešće tek nakon 3 sata ujutro. Ovaj mehanizam je od prirode tako nastimovan da individue u vagotoniji zaspivaju tek kad svanjiva, da ih potencijalna opasnost (npr. grabljivice) ne bi iznenadila na spavanju. Svi pacijenti spavaju veoma puno i rado preko dana.

cerebralno:

1. faza aktivnosti konflikta (ca-faza):
   Konfiguracija mete u Hamerovom žarištu (vidi tabelu), što znači da ovdje teče jedan naročit program.
2. faza riješenog konflikta:
   Hamerovo žarište biva reparirano obrazovanjem edema U ovom području dolazi do nakupljanja glije. Ovim u sirem smislu biva uspostavljeno prijašnje stanje, što je od važnosti za dalje konflikte, ali cijena tog je da je novonastalo tkivo manje elastično od prethodnog. (Komplikacije koje mogu nastati uslijed moždanog edema opisane su u poglavlju o terapiji.)

organski:

1. faza aktivnosti konflikta:
   U skladu sa tabelom i semom ontogenetskog sistema tumora i tumorskih ekvivalenata, u ovoj fazi nastaje množenje ćelija, koje ima sasvim određeni biološki smisao, ili ćelijska nekroza odnosno nestajanje ćelija (rupa) koje biološki takođe ima određen smisao. Ovaj smisao se sastoji u tome da ove sasvim naročite iznenađujuće situacije, koje mi nazivamo biološkim konfliktima, mogu da budu riješene pomoću organskih promjena do kojih dolazi. Na osnovu biološkog smisla npr. koronarni ulkus se stara o tome da u fazi aktivnog konflikta koronarne arterije budu raširene, pri čemu kroz njih može da protekne više krvi, čime je obezbjeđena snaga i izdržljivost individuuma. Npr. množenje ćelija mliječne žlijezde sluzi obezbjedivanju veće ponude mlijeka da bi se ubrzao oporavak unesrećenog djeteta. Istovremeno, kod bolesti kojima upravlja stari dio CNS-a sinhrono dolazi do razmnožavanja mykobakterija.
2. faza rješenog konflikta:
   Dolazi do reparatura tumorske mase razgradnjom pomoću mikroba ili tumorske nekroze izgradnjom pomoću mikroba (vidi semu ontogenetskog sistema tumora i tumorskih ekvivalenata). Kao znak ozdravljenja, kako na mozgu tako i na organu nalazimo edem. Kod organa koji su pod upravom starog dijela CNS-a, na kraju faze ozdravljenja dolazi do razmnožavanja parenhima koji je prethodno reduciran kavernom , upravo za onoliko koliko je iznosio defekt tkivne mase. Što znači da npr. na kraju tuberkuloze jetre, kojoj je prethodio rak jetre, jetra je velika isto toliko kolika je bila na početku prije bolesti, odnosno ima upravo onoliko ćelija koliko je imala ranije (Prometejev fenomen).

Slijedi niz šema mozga i tipičnih Hamerovih žarišta u različitim fazama razvoja koje imaju za cilj da potkrijepe moja izlaganja.

HISTOLOGIJA HAMEROVIH ŽARIŠTA

Naš ljudski mozak, što ujedno važi i za životinje, sastoji se 10% od moždanih ćelija (nervnih ćelija) i 90% od glija ćelija, tzv. moždano vezivno tkivo. Naucnici se još uvijek prepiru po pitanju porijekla i funkcije glije. Zbog toga ni ja necu da budem pametniji od papa na ovom području. Nije sporno da se glija sastoji iz:

1. makro-glija (velika glija)
2. mikro-glija (mala glija)

Najnovije pretpostavke govore da je mikro-glija obrazovana od koštane srži i jako srodna monocitima, ako ne i identična s njima. U svakom slučaju, ona pripada mezodermu. Ranije se polazilo od pretpostavke da ona potiče od pia mater , moždane ovojnice koja direktno naljeze na mozak, pa je i u ovom slučaju mikro-glija mezodermalnog porjekla.

Makro-glija se sastoji iz astrocita i oligodendrocita. Astrociti pretežno obrazuju ožiljke na mozgu, dok oligodendrociti imaju unekoliko funkciju tzv. Svanove ovojnice, odnosno oni obavijaju i izoluju nervne ćelije. Ove funkcije nije tako lako razlikovati kako se to teoretski čini. Mi ćemo o tom još podrobnije govoriti. Ono što je interesantno je da makro-glija i mikro-glija usko međusobno saraduju, pri čemu je mikro-glija pokretljiva (svakako na početku) dok makro-glija izrasta vezana na jednom mjestu. Iz ovog razloga postoje naučnici koji smatraju da je kompletna glija mezodermalnog porijekla, dok većina vidi porijeklo makro-glije u ektodermu, odnosno u neuralnoj brazdi.

Prvo mora jasno da se konstatuje da mozak i nervne ćelije nakon rođenja nisu više u stanju da se dijele i razmnožavaju. Stoga moždani tumori u smislu karcinoma već po definiciji ne postoje. Jedino što ovdje može da se razmnožava je glija. Praktično se može govoriti samo o ožiljcima vezivnog tkiva na mozgu ili o glija keloidima.

Ali, takođe, ovakva verzija, koju ja do danas držim za najbolju, odgovara čitavoj stvari samo upola, jer u mozgu postoje složene vrste ožiljaka i svih njihovih kombinacija. Uprkos ovom, svi su Hamerova žarišta.

Ja sam postavio pitanje čuvenom neurohistopatologu kako on sebi predstavlja dešavanja koja dovode do Hamerovog žarišta. On je to objasnio na sljedeći način. Kod alteracije jednog područja mozga, odnosno kod moždanog tumora, kako se on izražava, došlo bi iz nekog razloga do izukrštanog oblaganja nervnih ćelija mozga, kako Francuzi kažu croisance perineuronale. Ako se pojedine moždane nervne ćelije predstave kao baterije onda bi na neki način došlo do toga da veliki dio takvih baterija iscuri i da mora biti izolovan od strane glije. Ovo bismo takođe mogli predstaviti kao veliko rešetkasto postrojenje, čiji su međuprostori ispunjeni čvrstim materijalom kao što je pijesak, staklo ili nešto slično. Ova "čvršća" konzistencija, koju mi obično nazivamo "hiperdenznim žarištima" (žarišta pojačane gustine), sastoji se od nakupina glije. Ovakvo jedno hiperdenzno žarište je obično bolje snabdjeveno krvlju, kao i naši ožiljci, naročito keloidi. Stoga se ova žarišta dobro natapaju kontrastnim sredstvom, što je uvijek slučaj tamo gde u jedinici vremena protekne veća količina krvi zasićene kontrastnim sredstvom.

Pa, dragi čitaoce, vjerovatno ćeš odmah postaviti pitanje: "Da li je stvarno moguće da je u principu stvar ista kad su u pitanju hiperdenzna i hipodenzna žarišta, kod moždanog udara, krvarenja u mozgu, moždanih cisti, moždanih tumora, meningeoma i mnogih drugih nejasnih tumefakcija mozga svih vrsta?"

Odgovor: "Da, sa veoma rijetkim izuzecima." Naravno da postoje relativno rijetki subduralni i epiduralni hematomi kod padova (krvarenje između dura mater i arahnoidea , odnosno između lobanje i tvrđe moždane ovojnice), naravno da postoje meningitisi (zapaljenja mekih moždanih ovojnica) i encefalitisi, npr. kod povrijeda ili operacija i naravno da ponekad postoje masivna krvarenja u mozgu. Ali, izuzmajući ove rijetke slučajeve, koji čine svega 1%, sve ostale promjene na mozgu su Hamerova žarišta, kako rekoh u različitim stadijumima toka i za vrijeme ili nakon različitog trajanja konflikata.

TAKOZVANI "TUMOR MOZGA" (U STVARNOSTI HAMEROVO ŽARISTE)

U čitavom svijetu operacijama biva izvadeno na hiljade bezazlenih Hamerovih žarišta iz mozga, samo zbog činjenice da imaju gušću konzistenciju i pojačanu prijemćivost za kontrastno sredstvo. Ovo oboje pociva na istom fenomenu koji se ocituje u tome da vezivno tkivo mozga - glija, razmnožavajući se, urasta u promijenjeni areal Hamerovog žarišta, čime reparira električnu "izolaciju", pojačavajući je. Beskrajno mnogo ljudi, koji su imali sreću da kod njih ne budu otkriveni i dijagnostikovani kao tumori mozga ovi bezazleni ostaci jednog oboljenja raka, decenijama ih nose u sebi naokolo bez i najmanjih cerebralnih smetnji.

Ovo Hamerovo žarište, dakle, jedna manja ili veća fleka ili područje na CT-u mozga, koje odgovara nakupini razmnoženih glija ćelija u području koje je prethodno alteriralo, kad više ne posjeduje intrafokalni i perifokalni edem, predstavlja završetak ozdravljenja. Ono je jedan ožiljak bolje prokrvljen nego okolina, a od ožiljaka na drugim dijelovima tijela se razlikuje po tome što je u njemu još uvijek očuvana mreža nervnih ćelija. Ovdje takođe leži tajna zašto ranije oboljelo područje tijela, odnosno mjesto prijašnjeg raka na organu, nakon ozdravljenja mirno egzistira dalje i čak može da ispunjava svoju raniju zadacu. Relej "kompjutera" mozga biva praktično okrpljen glijom i tako popravljen. Nakon ovoga, postaje razumljivo zašto jedan recidiv konflikta može da ima tako katastrofalne posljedice, iako su za to odgovorne takođe i druge komponente.

Ako govorimo o HH u fazi ozdravljenja, koje se u ortodoksnoj medicini još uvijek naziva tumorom mozga zbog nepoznavanja uzročno-posljedičnih veza, onda moramo biti načisto sa sljedeće dvije činjenice:

1. Svakom žarištu u pcl-fazi prethodi žarište sa prstenovima mete na istom mjestu, koje se najčešće ne dijagnostikuje samo zato što ne pokazuje nikakve upadljive simptome ili zato što smo previdjeli laganije motorne i senzorične oduzetosti, jer se pacijent na to nije zalio.
2. Sva HH, bilo u ca ili pcl-fazi, zajedno sa simptomatologijom na psihičkom, cerebralnom i organskom nivou, uvijek su dešavanja sa punim smislom u skladu sa "osmišljenim naročitim programima" prirode (SBS).

TAKOZVANI APOPLEKTICNI INZULT ILI "MOZDANI UDAR"

Dragi čitaoce, odmah ćete moći da konstatujete koliko je ovdje teška nomenklatura, odnosno korektno označavanje pojmova. Jer, staviše školska medicina u međuvremenu primjećuje da se većina njenih dijagnoza preklapa ili da su identične, a da je jedan dio njih potpuno apsurdan. Naša slijedeća teškoća sastoji se u prevodenju prijašnjih tzv. dijagnoza u korektan jezik Nove medicine, jer one predstavljaju samo fazu jednog osmišljenog biološkog naročitog programa prirode (SBS-a). Stoga nemojte da brinete ako odmah ne možete da dobijete pregled. Ja ću se potruditi da vam to predstavim što je moguće jednostavnije.

Mi smo ranije u našim udžbenicima razlikovali tzv. "blijedu apopleksiju" od tzv. "crvene apopleksije". Ovaj blijedi ili bijeli (simpatikotoni) moždani udar bio je motorna ili senzorična oduzetost ili oboje istovremeno. Mogli bismo ga takođe zvati MS. Ovo je jednostavno ca-faza (faza aktivnosti konflikta) osmišljenog biološkog naročitog programa prirode. Bijeli moždani udar može takođe brzo da nestane, kako se i pojavio, uz uslov da se konflikt brzo riješi.

Za motornu komponentu, naravno, obavezan je epileptični napad u fazi ozdravljenja, iako on, ako se javi noću, ne mora uopšte da bude primjećen.

Za senzoričnu komponentu je uvijek obavezan absens, kao epileptoidna kriza. Ali njega je noću još lakše previdjeti nego epileptični napad. O "apoplektičnom inzultu" smo ranije najčešće govorili ako su oduzetosti, naročito motorne (nervus facialis) bile vidljive u predjelu lica.

Prilikom ovog, jedna polovina lica pada, a usta su povučena na zdravu stranu.

Oduzetost na nivou organa je kod velikog mozga na strani suprotnoj od one na kojoj leži Hamerovo žarište. Što znači da, ako pacjent ima motornu oduzetost lijeve polovine lica (nervus facialis), Hamerovo žarište leži u motornom centru (Gyrus praecentralis) desne polovine mozga. Usta se u tom slučaju povlače na desnu neoduzetu stranu, dok lijevi ugao usta "visi", što znači da nije inervisan.

Pored uprave od strane velikog mozga, deset kranijalnih nerava imaju svoja stara jezgra (znači mjesta porijekla) u međumozgu. U slučaju facijalnog nerva nekad je bila , kao što je i danas, odatle inervisana tzv. glatka muskulatura. To je stara muskulatura sa inervacijom van uticaja volje, kao npr. crijeva, čiju peristaltiku ne možemo voljno izazvati.

Vlakna kranijalnih nerava, koja potiču iz starog dijela CNS-a, ne ukrštaju se, odnosno nalaze se na istoj strani kao pogođeni organ. Moramo sebi predstaviti da su usta, nos, srednje uvo i bubnjic pripadali prvobitnom crijevu. Pored duboke senzorike horijonskog sloja kože i mliječne brazde, odnosno mliječne žlijezde kod ljudi, takođe je postojala jedna "stara senzorika" koja je takođe potičala iz moždanog stabla i bila odgovorna za kontrolu ulaska hrane i izbacivanja izmeta u primitivnom zdrijelu.

Vratimo se sad crvenom "apoplektičnom inzultu". Kod njega je uvijek u pitanju faza ozdravljenja jednog Hamerovog žarišta koje leži na strani suprotnoj od senzoričkih i motornih oduzetosti koje se mogu ustanoviti. Ovdje je stvar nešto teža, jer oduzetostima ne mora po svaku cijenu da prethodi motorni ili senzorični konflikt (odvajanja), nego one mogu biti izazvane "prekomjernim edemom" okoline. Ako se uradi CT-mozga čovjek može da umiri i sebe i familiju čak ako je pacijent u takozvanoj cerebralnoj komi, što najčešće predstavlja absens epileptoidne krize. U ovakvom slučaju je često bolje "ne činiti ništa" nego pacijenta na silu pokušavati izvuci iz njegove "kome".

Jer epileptoidna kriza absensa prolazi takođe spontano. Svakako bi prilikom ovoga trebalo imati na raspolaganju CT mozga. Sumnja da bi moglo da se radi o mozanom krvarenju skoro nikad se ne potvrđuje. Praktično je uvijek u pitanju edem Hamerovog žarišta koji je u fazi ozdravljenja izrazito bujan.

Ako pacijent npr. ima lijevi srčani infarkt sa velikim edemom desno cerebralno, periinzularno, onda ovaj veliki edem može jako da pritišće na susjedne motorne i senzorične areale kore velikog mozga, tako da oni bivaju preplavljeni, što rezultira prolaznom oduzetošću na suprotnoj strani tijela. Zbog toga je srčani infarkt često pogrešno tumačen kao apoplektični inzult i obratno, u zavisnosti od simptomatologije koja je u prvom planu. Često se misli da je pacijent posredstvom srčanog infarkta dobio crvenu apopleksiju, što je besmisleno.

Oprez: sve dok se ne sazna trajanje i intenzitet konflikta, može se teško ocijeniti da li je edem već dostigao tačku vrhunca ili će još da raste. Takođe, duža nesvjestica u ovom slučaju nije razlog za očaj, ako se poznavanjem konflikta može ocijeniti daljnji tok. Međutim, mora se misliti na recidive konflikta koji edem mogu "zahuktati". Mnogi pacijenti nisu toliko komatozni da ne mogu da čuju i razumiju izgovorenu riječ. Dakle, oprez.

HAMEROVA ŽARIŠTA U FAZI OZDRAVLJENJA

Izuzimajući paralize, većina cerebralnih procesa vezanih za rak biva primjećena tek u pcl-fazi, fazi ozdravljenja. Ovo nije začuđujuće, jer tek u ovoj fazi nastaje edem ozdravljenja, a time i "ekspanzivni proces". Upravo ovaj "ekspanzivni proces, koji zahtijeva prostor" do sada je stalno korišten, i pogrešno tumačen, kao kriterijum za tumor. U prvobitnom značenju - otok - i jeste u pitanju tumor, ali ne u smislu karcinoma ili tzv. "metastaza" (koje i ne egzistiraju). Prije svega, intrafokalni i perifokalni edem Hamerovog žarišta ima prolazan karakter. Jer pogledamo li HH na kraju faze ozdravljenja, možemo konstatovati da od potiskivanja okolnih struktura nije više ništa ostalo. Sad su međućelijski prostori ispunjeni glijom i očigledno reparirani nakon što je postojao defekt u električnoj funkciji, napravljen simpatikotonijom u vrijeme aktivnosti konflikta. Svaki edem mozga se ponovo povlači.

Dalje, poznato je da organi pod upravom starog dijela CNS-a daju karcinome, koji množenjem ćelija rastu u simpatikotonoj, fazi aktivnosti konflikta, a da otok Hamerovog žarišta nastaje i to prolazno tek u pcl-fazi ozdravljenja. Jedinu teškoću za razumijevanje predstavlja vezivno tkivo mozga, koje se u principu ponaša kao sarkom. Takođe, sarkom, jedan u principu potpuno bezazleni i osmišljeni izrastaj vezivnog tkiva, u fazi ozdravljenja ima pravo razmnožavanje ćelija. Ali dok izrastaj vezivnog tkiva ima za svrhu da reparira neki defekt supstance (npr. mehanička povreda, defekt, lom kosti i sl.), potpuno ga ispunjavajući ožiljkom ili keloidom, da bi ga učinio funkcionalno sposobnim, dotle glija ćelije kod croissance perineuronale u Hamerovim žarištima mozga ispunjavaju samo rešetkaste međuprostore moždanih ćelija koje su cijelo vrijeme tu, da bi izolacijom pomogle uspostavljanju njihove narusene funkcije. Nakon svake konfliktolize, slijedi pcl-faza, koja je uvijek "faza mezoderma". U ovoj fazi biva po mogućnosti sve reparirano, na organskom nivou inkapsulirano, pretvoreno u ožiljak i sl.. Ovaj proces je uvijek praćen obrazovanjem edema, kao kod pleuralnog izliva nakon karcinoma pleure, perikardnog izliva nakon karcinoma perikarda, kod ascitesa nakon peritonealnog karcinoma, kalusne rekalcifikacije nakon osteoliza kostiju (vidi leukemiju). Bez obzira što svaki edem mozga, kao i edem na tijelu imaju prolazni karakter, pacijent ipak može da umre od ovog edema mozga prije nego što se on povuče.

Prema dosadašnjem iskustvu u Novoj medicini, mogućnosti komplikacija sa letalnim ishodom u fazi ozdravljenja su sljedeće:

1. Previše dugo trajanje konflikta ili prevelik intenzitet konflikta.
2. Sumacija više istovremenih perifokalnih edema sa Hamerovim žarištima kod više istovremenih oboljenja raka.
3. Naročito nepovoljna lokalizacija HH i njegov perifokalni edem u fazi ozdravljenja, npr. u blizini centra za disanje u produženoj moždini ili u centru za srčani ritam u desnom i lijevom periinzularnom području.
4. Blokada likvornih puteva pritiskom, naročito akvaduktusa. Dolazi do zastoja likvora i do unutrašnjeg hidrocefalusa (unutrašnja vodena glava). Likvorom ispunjene komore se tad maksimalno proširuju na račun okolne moždane mase. Rezultat je povišen moždani pritisak.
5. Kod višestrukih recidiva konflikta, kad se uvijek smjenjuju faza aktivnosti konflikta sa fazom ozdravljenja i njenim intra- i perifokalnim edemima može doći do popuštanja međućelijskih veza nervnih ćelija što može dovesti do naglog potpunog cijepanja čitavog areala. Ovo ima naročito značenje ako je HH u moždanom stablu i može dovesti do trenutne smrti.
6. U praksi igra veliku ulogu jedan jednostavan mehanizam. Ovdje mislimo na činjenicu da pacijent kroz simptome faze ozdravljenja ("slabost cirkulacije", vagotonija, ascites, napetost periosta, ostatak anemije, leukemija, ostatak trombocitopenije) ili kroz strah od metastaza uz akutan povod (DHS) može u svakom momentu da upadne u paniku i pri tom da zadobije centralni konflikt straha od smrti. Na zalost, dovoljna je nesmotrena riječ drugog čovjeka, npr. ljekara kojeg pacijent smatra kompetentnim, da se pacijent surva u najdublji ponor beznada i panike iz koga može da izidje samo uz pomoć drugog čovjeka, a nikako sam. Ova komplikacija, gdje pacijent dospijeva u vrzino kolo, veoma je teška i česta, a potpuno nepotrebna (vidi odgovarajuće poglavlje).

Intrafokalni i perifokalni edem je u normalnom slučaju znak ozdravljenja. Ovo važi takođe u slučaju kad Hamerovo žarište, zbog minimalnog trajanja konflikta, njegovog slabog intenziteta ili iz razloga individualnog tipa reakcije, ne može biti oštro ograničeno. Onda cijela stvar imponuje kao lokalni otok što je npr. normalan slučaj nakon rješenja generalizovanog konflikta gubitka osjećanja za sopstvenu vrijednost u srži velikog mozga (djeca u pravilu reaguju otokom kompletne srži velikog mozga).

CIJEPANJE HAMEROVOG ŽARISTA INTRAFOKALNIM EDEMOM

Čest tip tzv. "tumora mozga" je cista, jedna vrsta šupljine ispunjene tečnošću, koja na CT-u mozga imponuje kao svijetli prsten. Ova cista je normalno presvučena glijom i normalnim vezivnim tkivom. Često dolazi čak do malih krvarenja u cistu iz malih krvnih sudova njenog ruba.

Ovo vodi do raznoraznih pogrešnih dijagnoza i do sada nije moglo biti objašnjeno. Ako školskim medicinarima padne u ruke ovakva cista, oni je operišu bez ikakvog smisla. Na sljedećoj maloj seriji snimaka želim da vam demonstriram kako nastaju ovakve čiste. Kod dugotrajnih konflikata, koji su pacijenta pogodili samo u jednom naročitom pogledu i posljedično na jednom sasvim određenom mjestu u mozgu izazvali dugotrajnu alteraciju, u pcl-fazi moždano tkivo može da se pocijepa uslijed sile rastezanja od strane intrafokalnog edema. Rezultat je šupljina ispunjena tečnošću, koja najprije sve više raste, a kasnije se unekoliko povlači s tim da nikad ne nestane sasvim, jer je u međuvremenu iznutra presvučena vezivnim tkivom i time pojačana. Na presjecima ona imponuje kao prsten, a ako je presječena tangencijalno - kao više ili manje ovalno, bijelo mjesto.

TEHNIKE SNIMANJA: CT- MOZGA I NUKLEARNA MAGNETNA REZONANCA

Svim pacijentima savjetujemo da prvo naprave standardni CT-mozga bez kontrasta. "Standardni" znači da se radi o uobičajenim slojevima koji leže paralelno sa bazom lobanje.

Pregled bez kontrastnog sredstva ima sljedeće prednosti:

1. Pri ovom snimanju dobiva se samo polovina doze rentgenskog zračenja.
2. Snimanje bez kontrasta ne nosi opasnost od tzv. alergije i anafilaktičkog šoka. Zato za ovakvu metodu kažemo da je neinvanzivna, što znači da ne opterećuje.
3. Pacijent je djelimično siguran da neće doživjeti da mu smrtno ozbiljan radiolog saopšti da mu je mozak pun metastaza ili tumora. Takve bezazlene nakupine glije, koje neuroradiolozi i neurohirurzi označavaju kao "maligne tumore", mogu se, naime, veoma dobro ofarbati kontrastom.

Mnogi radiolozi bjesne ako im se uskrati snimanje s kontrastom, jer time opada njihov kontigent pacijenata za operaciju, a time i učinak neurohirurskih klinika.

Uopšte uzevši, šanse za preživljavanje nakon operacije mozga su vrlo loše. Zbog toga, dragi čitaoce, Vi ne smijete pristati da se s vama rade četiri stvari, na koje normalno ne bi pristao nijedan ljekar kad bi o njemu bila riječ:

1. operacija mozga ili drenaža mozga (shunt) , tzv. stereotaktično probno bušenje itd.
2. hemo-otrov u svakoj formi i dozi, uključujući i mistel-chemo
3. rentgensko i kobaltno zračenje, u svakoj formi, npr. kostiju i mozga
4. morfijum i sve vjestačke supstance slične morfinu (Temgezik, Tramal, MST, Valoron.)

Snimak nuklearne magnetne rezonance nije pogodan za dijagnostiku jer nas u pogledu konfiguracije mete u fazi aktivnog konflikta ostavlja na cjedilu. Tek kad su ove konfiguracije mete dugo vremena aktivne možemo da ih vidimo na snimku NMR i to daleko lošije nego na normalnom CT-snimku. Naravno, nepobitno je da se NMR mogu bez problema praviti snimci na svakom nivou po želji, što opet može biti veoma poželjno i od pomoći u fazi ozdravljenja kod ekspanzivnog procesa. Međutim, vrijeme trajanja ovog pregleda je duže (preko pola sata), a pacijent se često prestraši i uspaniči zbog cijevi i prateće buke. Pogotovo za djecu je ovaj pregled nezgodan. Nasuprot ovom, normalan CCT traje pet minuta.

Uostalom, još uvijek nije poznato da li je NMR stvarno tako neškodljiva kako se do sada pretpostavljalo. Postoji mogućnost da su vibracije NMR u biološkom smislu štetnije nego rentgensko zračenje kod CCT-a.

Kod NMR se "mete" aktivnog konflikta ne vide tako dobro zato što ona uglavnom reaguje na molekule vode. U pcl-fazi potisnuća tkiva se mogu veoma dobro vidjeti, s tim da promjene posmatraču izgledaju mnogo dramatičnije nego što u stvarnosti jesu, pogotovo ako se slikalo sa kontrastom. Osim toga, obojenja snimka (crno i bijelo) mogu biti u svako doba zamijenjena, što dodatno komplikuje mogućnost da se snimci objasne pacijentu. Jer on tek onda ne razumije ništa. Često se dešava da se na NMR vidi tumor koji se čini ogromnim, za koji se na običnom CCT-u ispostavi da skoro ne egzistira.

Dakle, može se reći da NMR često deformise stvarnost i time pacijenta može da baci u paniku, tako da je preporučljiva samo u naročitim slučajevima, npr. kod pregleda hipofize i sl.

OPERACIJE NA MOZGU

Operacije na mozgu su veoma opasne, što nam je poznato još iz ratnih povrijeda mozga, iz tog razloga što pogođeni koji imaju već jedan aktivan konflikt na korteksu, reaguju tako kao da imaju dva aktivna konflikta u kori velikog mozga. Oni zapravo automatski dospijevaju u šizofrenu konstelaciju, koju rješavaju izuzetno teško ili nikako. Jer operacijom mozga, takođe već kod stereotaktične "probne punkcije", mozak biva do te mjere povrijeđen da ne treperi više u osnovnom ritmu. Razlika između jednog repariranog Hamerovog žarišta i postoperativnog ožiljka mozga je ta da u prvom slučaju mozak nakon reparature treperi ponovo u osnovnom ritmu kao i prije konflikta, dok u slučaju operacije mozga ovaj se ritam ne uspostavlja do kraja života. Uostalom sama punkcija je čista glupost, jer u mozgu nakon reparature i onako ne postoji ništa drugo osim glije. Zbog toga nam ne treba histologija da bi po ko zna koji put potvrdili ovu samu po sebi razumljivu stvar.

Vegetativni ritam / simpatikonija - vagotonija

Vegetativni ritam / simpatikonija - vagotonija

---

Da je samo jedan ljekar na svijetu ikad pokazao interes za dan/noć ritam ili simpatikotoni /vagotoni ritam i da je samo tri svoja pacijenta oboljela od raka pregledao po ovom kriterijumu, on više ne bi mogao da previdi uzročno-posljedične veze kod raka. U ovo ubrajam i sebe u prvih skoro 20 godina vlastite ljekarske prakse.

Nažalost, zanimanje za pitanje bioritma ne uživa u našoj medicini neki visoki ugled. Skoro da bi se moglo reći da je ovo područje obavijeno velom sijenke. U knjigama psihosomatike najvećeg formata je ovoj temi posvećivano tek nekoliko redova. Pa i ovo malo redova su krajnje zabrinjavajući. Njihov moto glasi: "ako i postoji smetnja u ovoj oblasti ovo se naziva 'vegetativna distonija', i tačka".

Na polju nastanka raka, njegovog toka i ozdravljenja, vegetativni ritam igra jednu od centralnih uloga.

Zapamti: 
Promjena vegetativnog ritma (bioritma) je najvažniji dijagnostički kriterijum kod oboljenja raka i to kako kod nastanka tako i kod ozdravljenja od raka (DHS i CL).

Nastajanje oboljenja raka, dakle uvođenje jednog prirodnog osmišljenog, biološkog naročitog programa, sastoji se, u smislu bioritma, od trajne simpatikotonije nastale jednim DHS-om, dok postkonfliktolitički tok čini trajna vagotonija. Konačno ozdravljenje sastoji se iz odlučujućeg povratka u normotoniju.

Vegetativni ritam jednog pacijenta je dijagnostički najdostupniji. Pacijentu je dovoljno samo pružiti ruku da bi se ustanovilo da li on ima hladne ili tople ruke, odnosno da li je on u simpatikotoniji ili vagotoniji.

Kolebanja ovog ritma važe kao smetnje cirkulacije i bivaju korigovane na "normalne vrijednosti". Puno ljudi će to izdržati ako traje 7 ili 14 dana, jer se poslije mogu kod kuće odmoriti od stresa iz bolnice. Međutim, ako to traje više od četiri sedmice, teže ga je izdržati. Otežavajući faktori su još nedovoljno razumijevanje Nove medicine od strane ljekara. Ako ja jednog pacijenta pošaljem u bolnicu zbog neke komplikacije (npr. pleuralna punkcija ili transfuzija krvi), a koji je već u fazi ozdravljenja (pcl-faza), onda uvijek doživljavamo isti tekst: "Ah, ovdje nećemo raditi više ništa, jer krvotok je i onako već uništen od raka, naš šef je propisao morfijum." Onda se rodbini kaže kako je stanje tako loše da sve ostalo nema više smisla, kako pacijenta treba pustiti da u miru umre. Nakon nekoliko dana na morfijumu, on stvarno i umire.

Poznajem veoma mnogo pacijenata koji su mjesecima ležali u ovoj dubokoj trajnoj vagotoniji u takvom jednom pogrešno interpretiranom "trajnom poremećaju krvotoka", a koji danas veselo naokolo hodaju. Jer faza vagotonije, koja je faza ozdravljenja nakon konfliktolize, takođe je samo faza. Ona ima svoj sasvim prirodni kraj, kad organizam ponovo ulazi u normotoniju. Ali ovo priroda dozvoljava tek kad dođe do reparatura kako na organu tako i na mozgu, tako da je individuum tek onda ponovo spreman da se suoči sa nedaćama života. Ako bi se jedna životinja, ili čovjek, prije završene reparature svojih defekata ustala i i uključila u borbu sa svakodnevnicom, ovo bi značilo samoubistvo. Isto kao što organizam za vrijeme faze aktivnosti konflikta mobiliše sve snage da bi konflikt odlučio u svoju korist, upravo tako u fazi ozdravljenja on pokušava da ima potpuni mir da bi Hamerovo žarište u mozgu i tumor na organu mogli da zacjele.

Kako god se dan od 24 sata može podijeliti u dnevnu i noćnu fazu, tako se u stvari može oboljenje raka podijeliti u trajnu simpatikotonu dnevnu fazu i u vagotonu noćnu fazu ili fazu odmora. I isto tako kao što se čovjek ne smatra bolesnim zato što noću spava ili što je danju budan, takođe u principu su ca- i pcl- faza nešto normalno.

Zbog ovog je i cijelo oboljenje raka u osnovi nešto potpuno normalno. Ovdje se nipošto ne radi o podivljaloj ćeliji koja luduje i pravi dar -mar po organizmu, koja se nekontrolisanim razmnožavanjem bori protiv svog "domaćina". Tumorska tvorevina prema kojoj se orijentiše zagriženi potisnuti gnjev medicinara, je samo mjera ili stepen stvarne "bolesti" u psihi i mozgu. Jedan biološki konflikt koji doživljavamo od momenta DHS-a u osnovi možemo da shvatimo kao test prirode o tome da li je naš organizam još u stanju da izidje na kraj sa jednim ovakvim dodatnim naročitim programom. Ne polozimo li ovaj test, moramo da oslobodimo svoje mjesto na ovom svijetu za nekog od pripadnika naše vrste koji može da ga položi. Tumor na organu samo pokazuje da mi ovaj test već duže vrijeme nismo polozili i da je krajnje vrijeme da to učinimo. Operisati ovaj tumor u nadi da je time cijela bolest izlječena, predstavlja zabludu poput one kad bi čovijek u po bijela dana zažmurio i uobrazio da je sunce zašlo.

Dokle god mi ne shvatimo važnost vegetativnog ritma koji je isto što i puls prirode, nećemo moći da shvatimo suštinu Nove medicine. Svi principi i zakonitosti u prirodi su u međusobnoj zavisnosti i u krajnjoj liniji je samo nekolicina onih na koje se sve može svesti. Jedan takav princip je ritam prirode, koji mi nazivamo vegetativni ritam kad o njemu govorimo u vezi s našim organizmom.

Moji pacijenti su se ujutru pozdravljali rukovanjem i komentarom: "Ah, kako lijepe tople ruke imate, izgleda da su svi osigurači tu". Sigurno da je sad, kad je to već poznato, lako reći da je lako bilo ovo pronaći, jer svaki rak sa aktivnošću konflikta ima trajnu simpatikotoniju, a svaki rak nakon konfliktolize pokazuje trajnu vagotoniju. (Isto, naravno, važi za ekvivalente raka).

U kakvoj je u stvari vezi naš bioritam sa ovim fenomenom? Iz čega se sastoji poremećaj? Ili, da li je uopšte u pitanju poremećaj? Ova pitanja sezu do same srži razumijevanja raka uopšte.

Krenimo od početka s konstatacijom da u našem dnevnom ritmu postoje dvije faze:

1. faza dana:
   U ovoj fazi mi radimo i borimo se. U ovoj fazi moramo biti u potpunoj budnosti. Ona ljeti traje od 4 sata ujutro do 8 sati uveče, a zimi od 6 sati ujutro do 6 sati uveče. U ovoj fazi su dobro inervisani tzv. "ergotropni", odnosno "radni organi": mišići, srce i mozak. 
2. faza noći:
   Tokom ove faze spavamo. Psiha, mozak i organi se odmaraju od aktivnosti. U ovoj fazi su tzv. "trofotropni" organi, kao što su želudac, crijeva, jetra, gusterača, bolje inervisani i jače prokrvljeni. Hrana biva u miru probavljena. Psiha, mozak i organi, odnosno čitav organizam skupljaju snagu za slijedeći dan.

Moderna medicina je svakako pokušala da ovaj ritam ignoriše. Na odjelima intenzivne njege više ne postoji ovaj dan/noć ritam. Neonska svjetla su kontinuirano upaljena, a krvni pritisak, koji je pouzdan parametar za razlikovanje dnevnog od noćnog ritma, biva 24 sata, kako se to lijepo kaže, održavan "stabilnim".

Već ovdije počinje apsurd. Da bi se krvni pritisak, koji kod svakog normalnog čovjeka u snu padne ispod 100 (sistolni), vjestački održavao na višem nivou, pacijent kontinuirano dobiva "sredstva za cirkulaciju" koja nisu ništa drugo do simpatikotonici. Praktično pacijentu postaje nemoguće da duboko spava.

Sjetimo se šeme dvofaznog toka kod svakog SBS -a iz mog sedmog poglavlja koje govori o dvofaznosti svih oboljenja kod riješenog konflikta:

Normalan dan/noć ritam je normotonija, u prvoj fazi stresa, gdje je konflikt još aktivan vlada simpatikotonija, a u drugoj fazi riješenog konflikta i ozdravljenja vagotonija. Nakon završetka pcl-faze je ponovo normotonija. Između DHS i CL i renormalizacije ka eutoniji leži jedno oboljenje raka. Da bismo što bolje razumjeli smisao i suštinu promjene bioritma, predstavićemo na primjeru jelena jedan tipični konflikt revira. Jedan mladi jelen upada u revir starog jelena i koristeći, između ostalog, momenat iznenađenja, protjeruje odavde starog jelena. Stari jelen zadobiva DHS sa trajnim revir-konfliktom. Ovo istovremeno znači da kod njega u mozgu dolazi do prebacivanja na naročiti program za nuždu. S jedne strane, ovo jelena može dovesti do smrti, a s druge strane ovo za njega predstavlja takođe šansu. Jer da nije zadobio DHS, njegov organizam ne bi dobio povoda za mobilizaciju svih snaga. Tako on sad mobiliše sve svoje snage, a cijeli njegov organizam radi "na povećanom broju obrtaja". On se temeljito priprema, zatim izvodi napad u zgodnoj priliči, koristeci sve svoje dugogodišnje borilačko iskustvo. Mladi jelen mu nije dorastao. On mora da napusti bojno polje. Stari jelen je opazio svoju šansu vjerovatno nakon godine, dvije ili tri, ko zna. Jednom će se ovaj zakon borbe za revir ponoviti i stari jelen će, potučen, napustiti teren, da bi revir pripao mladem nasljedniku.

Stari jelen će onemoćati, izmršati i konačno od iscrpljenosti umrijeti, kao čovjek koji je oboljeo od raka a nije uspio da riješi svoj konflikt.

Sad recite sami da li je jedan DHS, sa prebacivanjem na jedan naročiti program, smetnja ili je on neophodan proces za preživljavanja u prirodi? Prirodi su bili potrebni milioni godina da bi izgradila ovaj fantastični sistem u stotinama varijacija. To se potvrdilo. Zbog tog ne mogu da vjerujem da ovo nema smisla, pa čak i kad smo mi, kratkovidi ljudi, u stanju da u tom vidimo "smetnju, bolest" itd.

Sigurno da oboljelog pojedinca ne bi utjesile riječi o tome kako je i smrt, takođe, nešto biološki normalno. Mi smo navikli da sve bolesti, tumori, bakterije, pa i sami pojedini simptomi, kao povišena temperatura, mučnina, otekline itd. moraju biti "potučene". One su nešto "loše, neprijateljsko i zlo" što hoće da razori čovjeka. Mislim da moramo što prije učiti da osvajamo novo razumijevanje bolesti.

Dakle, faza nastajanja jednog raka je isto što i jedna trajna dnevna faza. Ovo nam je predstavljeno u Ilijadi u opisu "jezdeceg Ahila", koji je jurio sve dok nije ubio Hektora, ubicu njegovog prijatelja Patrokla. Kratko potom je Ahil podlegao srčanom infarktu.

Pacijent koji je u trajnoj dnevnoj fazi ne može da spava, luči pojačano adrenalin, mršavi sve dok konačno ne riješi svoj konflikt, ili, ne mogavši da ga riješiti, umre u kaheksiji.

Normalno fazi aktivnosti konflikta slijedi postkonfliktolitička faza, odnosno faza ozdravljenja ili trajna noćna faza.

Svaki rak, odnosno ekvivalent raku, prema tome, predstavlja u jednoj siroj dimenziji prolongirani proces dnevno - noćnog ritma. Jedva da se može poći od toga da ovako jedan uredan proces može da bude "slučajan". Isključena je takođe predstava čarobnjačkih učenika da jedan tako uredan proces treba da bude slučajno djelo jedne "podivljale" ćelije.

Dakle, ovako funkcioniše čitav naš organizam, na krajevima uzda simpatičke i parasimpatičke inervacije, dnevno - noćnog ritma, između napetosti i opuštanja, između faze stresa i ozdravljenja, između faze aktivnog konflikta i faze riješenog konflikta, između nastajanja raka i njegovog izlječenja.

Ovaj vegetativni nervni sistem je drugi najstariji nervni sistem našeg tijela. On potiče iz vremena kad je tzv. Pons (most) predstavljao otprilike "veliki mozak" naših primitivnijih predaka. Ovo je moralo biti prije 80 do 100 miliona godina, još prije nego što su postojali sisari, kada je razlikovanje između dana i noći dobilo značaj, kad je tjelesna temperatura počela da biva regulisana i kad je organizam dobio neku vrstu sata koji je pokazivao dnevno - noćni ritam.

VEGETATIVNI NERVNI SISTEM; KOMPJUTERSKA CENTRALA BIOLOŠKIH RITMIČNIH DEŠAVANJA NAŠEG TIJELA

Ako je naš organizam zdrav, on treperi u tzv.ritmovima i istovremeno u većim ciklusima. Ritmom nazivamo dnevno/noćni ritam ili takođe java/san ritam, ritam aktivnosti i odmora i simpatičko/parasimpatički (vagusni) ritam.

Ovaj dan/noć ritam se poklapa kod ljudi i životinja sa ritmom aktivnosti i odmora, pri čemu neke životinjske vrste ("noćne grabljivice") imaju fazu aktivnosti noću, a fazu odmora danju. Ovaj ritam, kojeg takođe nazivamo vegetativni, je centralni sastavni dio našeg čitavog organizma, odnosno našeg čitavog života. Funkcije svih naših organa su koordinisane od strane ovog vegetativnog ritma. Dio nervnog sistema odgovoran za ovu koordinaciju zove se vegetativni nervni sistem. Njegova aktivnost se vrlo često poredi sa završecima konjskih uzda između kojih se naš organizam ponaša slično konju. Povlačenje jednog kraja uzda, simpatikusa, vodi u aktivnost i napetost, dok povlačenje drugog kraja, parasimpatikusa, vodi u pravcu odmora i mirovanja.

Kako je vagus glavni nerv čitavog dijela parasimpatičkog nervnog sistema, mi inervaciju odmora nazivamo vagotonija. Svaka od ove dvije inervacije, simpatička i vagusna, ima svoju vlastitu "telegrafsku mrežu", kako ćemo to vidjeti na slijedećim šemama inervacije.

U okvirima ove knjige, za nas je veoma važno razumijevanje ovih "nervnih uzda" našeg organizma, jer one upravljaju svakom ćelijom našeg tijela. Čini se da je parasimpatičkoj telegrafskoj mreži dovoljna jedna "linija". Ganglioni, koji predstavljaju kompetentne stanice, protežu se nadole od vrata do karlice. Za simpatičku telegrafsku mrežu čini se da postoje dvije "linije". Grubo rečeno, jedna od njih se proteže paralelno sa parasimpatičkim "telegrafskim vodovima", međutim kontinuirano prima impulse od "glavnog voda", odnosno kičmene moždine, dok druga linija predstavlja nervno hormonalni "telegrafski vod":

1. Talamus - Hipofiza - Tireoidea
2. Talamus -Hipofiza - ćelije ostrvaca pankreasa (α i β)
3. Talamus - Hipofiza - kora nadbubrega

PARASIMPATIKOTONIJA = VAGOTONIJA I SIMPATIKOTONIJA

U staroj školskoj medicini mi nismo mogli mnogo da napravimo sa izrazima simpatikotonija i vagotonija. Cjelinu smo zvali vegetativni nervni sistem, a kad neko nije mogao da spava, bio nervozan ili stalno umoran, onda smo govorili o "vegetativnoj distoniji".

Za nas u Novoj medicini simpatikotonija i vagotonija postale su centralni pojmovi od vremena kad znamo da se svi osmišljeni biološki naročiti programi, ukoliko je došlo do rješenja biološkog konflikta, odigravaju u ovom dvofaznom ritmu. Dragi čitaoce, o ovom se možete dobro informisati u poglavlju o drugom biološkom prirodnom zakonu.

Međutim, ovaj vegetativni ritam, kako su ranije nazivane obe "uzde", kojim majka priroda upravlja svakim individuumom, nije samo karakteristika SBS-a , nego je i tzv. normotonija dvofazna. Sa izuzetkom kod nekih životinjskih vrsta, tzv. "noćnih grabljivaca", dnevna faza odgovara simpatikotonoj stres-fazi (ljeti počinje oko 3 sata ujutro, a zimi oko 5 ujutro), dok noćna faza odgovara vagotonoj fazi odmora, mirovanja.

Kinezi ove faze zovu Yin i Yang, pri čemu Yin stoji za ženski pasivan princip, dok Yang predstavlja muško i aktivno. U istom smislu se ženski princip može povezati sa vagotonijom, a muški princip sa simpatikotonijom.

U većini religija su poznati ovakvi dualizmi. Svakako da tu o ovom nikad nije bilo govora u naučnom biološkom smislu. Jer sva poređenja ne bi bila primjerena. U skoro svim kulturama, noć simbolise tminu, hladnoću, smrt, dok se za dan vezuju život, toplina i svjetlost. Međutim, u prirodi je noću odmor, mir, vagotonija, a danju stres i konflikti, ako se izuzmu, kao što rekoh, "noćne grabljivice" koje imaju obrnut ritam u odnosu na svoj "plijen". I ovdje je priroda dosljedna u svojoj logici, jer životinje "plijen" nalaze se u pcl-fazi (kod SBS-a) i mogu da zaspu tek oko 3 ili 4 sata ujutro, kad sviće, da ne bi bile iznenađene i napadnute u dubokom snu od "noćnih grabljivaca".

Za ovo kolebanje u biologiji želimo da uvedemo jedan novi pojam: biološki talasni ritam.

Normotonija, kao i dvofaznost SBS-a, predstavlja način igre ovog biološkog talasnog ritma. Po mom mišljenju, ovaj biološki talasni ritam predstavlja pramotor života uopšte.

Ako preskočimo prvi najstariji dio postanja, od majke prirode do prve haploidne ćelije, onda možemo da kažemo da je ovoj prvoj haploidnoj ćeliji bila potrebna simpatikotonija po šemi starog dijela CNS-a, da bi se u svojoj unutrašnjosti udvostručila i postala diploidna ćelija, koju u biologiji uvijek pogrešno smatramo prvom ćelijom (pogledaj poglavlje o biogenetskim osnovama). Pod ovom prvom haploidnom ćelijom ne podrazumijevaju se jajna ćelija i spermijum koji se ujedinjuju u oplođenu diploidnu ćeliju.

Unutar velikog biološkog talasnog ritma ćelijskog razmnožavanja po šemi starog dijela CNS-a, sa simpatikotonijom protiču "mali biološki valovi", jer svako "unutarnje razmnožavanje ćelija" na četvorostrukom hromozomskom matriksu kao simpatikotona faza, praćeno je jednim dijeljenjem ćelije ili dijeljenjem duplog hromozomskog matriksa, kao vagotona faza.

"Veliki biološki val", npr. u trudnoći krajem trećeg mjeseca, kad već postoji vagotono dijeljenje ćelija ploda po šemi starog dijela CNS-a , od sada, kao sa konfliktolizom, uspostavlja drugu vagotonu fazu "biološkog vala", sa množenjem ćelija po šemi velikog mozga.

O ovim stvarima zainteresovani čitalac može da pročita u poglavlju o biogenetskim osnovama. Ovdje mi je prvenstveno stalo do tog da pokažem da u prirodi sve praktično protiče u ovoj formi talasa, odnosno u "biološkom talasnom ritmu", koji je pramotor života.

Biološkom talasnom ritmu, godišnjem talasnom ritmu , mjesečnom talasnom ritmu i dnevnom talasnom ritmu se priključuju mali imanentni talasni ritmovi, koji povezuju najrazličitije dijelove prirode.

Mi ljudi se smatramo veoma pametnim zbog činjenice da možemo pomoću radio-talasa međusobno da komuniciramo na čitavoj zemaljskoj kugli. Ali je već odavno poznato da takođe dva mozga mogu međusobno da komuniciraju na daljinu bez ikakvog pomoćnog tehničkog sredstva. I zna se da čovjek i životinja mogu da razmjene talase ne samo između pripadnika njihove vlastite vrste, nego i sa pripadnicima drugih rasa i vrsta. U principu je čitava priroda, uključujući i biljni svijet, jedna ogromna šuma nosača prijemnika i predajnika. Sve individue odašilju i primaju BIOLOŠKI TALASNI RITAM.

Ako posmatramo tzv. vegetativnu inervaciju čovjeka, primjećujemo da:
- simpatikotona inervacija protiče kroz bočni simpatički lanac, nasuprot ovome
- parasimpatička inervacija teče uglavnom kroz Nervus Vagus, deseti kranijalni nerv.

Obe inervacije, još u toku evolucije, bivaju pomjerene, i to izvan kičmene moždine, još onda kad je u evoluciji došlo do tako značajnog prekidanja prstenaste strukture kod naših "predaka". Poprečno-prugasta muskulatura i pločasti epitel kože i sluzokože, koji su u toku evolutivnog razvoja useljeni u dio izlaznog crijeva, prekidom prvobitnog prstena sad gube inervaciju.

Od petog lumbalnog segmenta sad je kompletna simpatička i parasimpatička inervacija za urasle (useljene) segmente morala biti nanovo uspostavljena preko kičmene moždine. Zbog toga su kod paraplegije ovi dijelovi (urinarni i analni sfinkteri, muskulatura grlića materice, muskulatura vagine, kao i muskulatura bešike i ampule rektuma, uključujući pripadajuće sluznice sa senzibilnim pločastim epitelom) oduzeti, dok kompletan želučano-crijevni sistem ostaje simpatički i parasimpatički opskrbljen preko bočnih simpatičkih lanaca i vagusa. Jer njihova inervacija ne ide preko kičmene moždine.

Kod simpatikotonije i parasimpatikotonije (= vagotonije) mora se dobro razlikovati sljedeće:

simpatikotonija	vagotonija
Organi pod upravom starog dijela CNS-a	Organi pod upravom starog dijela CNS-a
Mir, smanjena aktivnost želucano- crijevnog trakta i njemu pripadajućih organa	Pojačane aktivnost npr: peristaltika sekrecija resorpcija uzimanje hrane i probava spavanje.
Organi pod upravom velikog mozga	Organi pod upravom velikog mozga
Pojačan stres, borba za opstanak, organizam u punoj budnosti. Svi organi pod upravom velikog mozga imaju pojačanu razmjenu materija, stalno su u pripravnosti za alarm. Organizam je u pogledu svoje okoline sposoban za vrhunske učinke.	Odmor nakon vrhunskih učinaka, oporavak i regeneracija svih organa pod upravom velikog mozga putem spavanja i mirovanja. Samo ono najneophodnije (sluh, njuh) je uključeno da bi moglo da prijavi eventualno prikradanje nekog neprijatelja.

Iako su simpatikotonija i parasimpatikotonija ostale iste od najranijih stadijuma razvoja do danas, ipak su, revolucijom velikog mozga u istoriji razvoja, njihove zadaće za stari dio CNS-a i organe kojima on upravlja potpuno različite od zadataka za veliki mozak i organe kojima on upravlja.

Ovi vrlo važni odnosi su mnogima vrlo teški za razumijevanje, ali upravo oni su ti koji su dali ključ za spoznaje Nove medicine.

Ove spoznaje bi morale da učine kraj polipragmatičnom medikamentoznom prčkanju školske ili državne medicine. Pri tom, upotreba stvarno važnih medikamenata u ozbiljnom slučaju, u rukama iskusnog ljekara je ono čega i mi ne treba da se odreknemo. Upitamo li većinu ovih poletnih ljekara, koji odmah na stvar kreću medikamentozno: "Na šta, molim vas lijepo, vaš medikament treba da djeluje, na simpatikus ili parasimpatikus, na koji dio mozga?", onda oni nemaju šta da odgovore, jer, kako su bezbrojne ankete pokazale, oni sami nikad ne uzimaju medikamente.

Šema parasimpatičkog nervnog sistema

Šema simpatičkog nervnog sistema

Upravo je simpatička "telegrafska mreža" kod ljudi i viših životinja obrazovana do perfekcije, jer u slučaju neophodnog bijega, odbrane ili napada prenos nervno-simpatičkih informacija mora momentalno da funkcioniše. Svako, i najmanje odugovlačenje imalo bi eventualno za posljedicu smrt individuuma. Nasuprot ovome, faza odmora i opuštanja poslije bitke može bez problema da traje nešto duže.

U našem organizmu postoje organi i organski sistemi koji prevashodno služe odmaranju i skupljanju snage, proizvodnji potrošene energije, organizaciji dopremanja svježih snaga "na front". Tu npr. spada želucano-crijevni trakt. Iako se ovaj sistem prvobitno protezao od usta do čmara, u toku evolucije on biva djelimično prekriven ektodermom usne duplje i medice, tako da se danas pruža još samo od kraja dvanaestopalačnog crijeva do 12 cm iznad čmara. Svakako da je i u ovim ektodermom zaraslim područjima u dubokim slojevima još uvijek prisutan stari adeno-epitel crijeva.

Na pojedinačnim organima su obe inervacije zastupljene istovremeno. Npr. na želucu, s jedne strane, simpatička inervacija na maloj kurvaturi i bulbusu duodenuma, tamo gdje takođe nalazimo pločasti epitel, koja može da dovede do raka želuca i, istovremeno, parasimpatička inervacija koja uzrokuje mirnu probavnu peristaltiku. Slično je i kod jetre, probavnih puteva i većine drugih organa. Da li postoje pojedini organi ili grupe organa, koji su inervisani od jedne strane i ne mogu da budu zakočeni drugom, ne možemo još sasvim tačno da tvrdimo.

Međutim, za naša posmatranja je puno važnije da poznajemo različite funkcije ove dvije vrste inervacije. Ako npr. jedan pacijent, koji je imao dobar apetit i bio u vagotoniji, odjednom više ne može da jede i prilikom jela dobija nagon na povraćanje, a jednjak osjeća ko zavezan, onda on i nije više u vagotoniji, nego ponovo u simpatikotoniji. U 9 od 10 slučajeva on je zadobio konflikt straha i panike. Često se, već po tom koji organ reaguje, može naslutiti po čemu je udario konflikt straha i panike.

Ili, ako jedan pacijent, koji je prije imao ruke hladne kao led, nije mogao da spava i bio bez apetita i stalno morao da misli na svoj konflikt, najednom ima tople ruke, dobro jede i spava i osjeća se umorno i iznemoglo, onda ponovo znamo da je vegetativni nervni sistem prebacio na vagotoniju i da pacijent nije više u simpatikotoniji. Obe ove pojave za dobrog ljekara imaju terapeutske konsekvence. U prvom slučaju, on zna da mora što je moguće prije da pokuša da riješi konflikt pacijenta. U drugom slučaju, on zna da mora da vodi računa o komplikacijama faze ozdravljenja.

U svakom slučaju je stanje vegetativne inervacije od odlučujućeg značaja, o čemu nema ni jednog slova na današnjim bolesničkim listama. I kako ovom do sad nije pridavan nikakav dijagnostički značaj, tako nisu razvijene ni metode pregleda koje bi mjerile razliku u ponašanju ovog dijela nervnog sistema.

Mi ćemo u poglavlju o leukemiji vidjeti da se brojem eritrocita po kubnom milimetru i hematokritom može odrediti relacija eritrocitni volumen/ krvna plazma, ali ovim se ne može izmjeriti kolika je ukupna vrijednost eritrocita. Jer ako pacijent za vrijeme leukemične (vagotone) faze ima jednu vrijednost od "samo" 2 miliona po kubnom milimetru i hematokrit 17%, onda bi to za normalne odnose bilo loše. Međutim, ako se uzme u obzir da pacijent u vagotoniji ima dvostruko do trostruko veći volumen krvi u svojoj cirkulaciji, onda je ovo praktično normalno. Naravno da su svi pacijenti u vagotoniji umorni i iznemogli. Ako je leukemični pacijent umoran, onda se to odmah pripisuje njegovoj anemiji. Upravo činjenica da vagotonija nije nikad viđena u drugom svjetlu i prepoznata kao faza ozdravljenja, nego je uvijek gledana isključivo kao bolest, dovela je do potpuno besmislenih rezultata.

Slično važi za većinu vegetativnih simptoma. Ranije je povišena temperatura vazila kao nešto normalno kod većine infektivnih bolesti. Danas to mora biti suzbijano antibioticima. U stvari je ona jedan moždani simptom ozdravljenja, znak moždanog edema i njena pojava nema nikakve veze sa "produktima bakterijskog metabolizma", kako to sebi predstavljaju zagovarači simptomatske medicine.

Ako je vegetativni nervni sistem tako odlučujuće važan za svaku bolest, odnosno SBS, i ako naša današnja medicina ovu diskrepancu između simpatikotonije i vagotonije još uvijek nije uzela u obzir, onda je svima jasno na kojem nivou je do sada ova medicina radila.

Između napetosti i odmora, dana i noći, aktivnosti konflikta i faze ozdravljenja, vegetativni ritam u stvari ima još širu dimenziju. On se pridružuje većim ritmičnim kružnim tokovima, kao što su mjesečev ciklus, ciklus godišnjih doba, ciklus života. Uz to, svi ovi veliki ritmovi podliježu promjenama pod uticajem planeta i velikih zvijezda, na čelu sa Suncem.

Ljudi su oduvijek jutro predstavljali kao novorodence, isto važi za proljeće. Nasuprot ovom su veče i noć, kao i jesen i zima uvijek povezivani sa krajem života. Između ova dva pola leži vrhunac života, stvaralačka snaga, potomstvo, sav tzv. uspjeh čovjekov. Ako prenesemo sliku ovog, po svojoj suštini vegetativnog ritma na inervacione odnose kod "oboljenja raka", onda je faza aktivnog konflikta i simpatikotonije u stvari faza ogromne potencirane snage kojom biva koncentrisano tretiran jedan problem. Organizam povlači sve registre i čini da sve teče na povećanom broju obrtaja, da bi sa svom raspoloživom snagom riješio problem. Ako to na isti način čini komandant jedne strane na bojnom polju, vodeći sve svoje snage protiv neprijatelja, onda to svi smatraju pametnim i mudrim. Kad nas vlastiti organizam čini to isto, onda mi "čarobnjački učenici" to proglašavamo bolesnim. Da mi noću moramo da se odmorimo od aktivnosti i stresa i da životinje spavaju do proljeća zimski san - to takođe smatramo normalnim. Ali da nas vlastiti organizam, pošto se mjesecima borio s konfliktom i iscrpio svoje snage, nakon rješenja konflikta takođe treba mjesece odmora i mira, to niko ne može da razumije, to važi za bolesno.

U suštini je naš rak "samo" jedan neophodni, razvučeni vegegetativni ritam sa punim smislom. Ovakve mustre nam priroda liferuje svuda naokolo. Model vegetativnog ritma je jedan prirodni princip.