Vegetativni ritam / simpatikonija - vagotonija

Vegetativni ritam / simpatikonija - vagotonija

---

Da je samo jedan ljekar na svijetu ikad pokazao interes za dan/noć ritam ili simpatikotoni /vagotoni ritam i da je samo tri svoja pacijenta oboljela od raka pregledao po ovom kriterijumu, on više ne bi mogao da previdi uzročno-posljedične veze kod raka. U ovo ubrajam i sebe u prvih skoro 20 godina vlastite ljekarske prakse.

Nažalost, zanimanje za pitanje bioritma ne uživa u našoj medicini neki visoki ugled. Skoro da bi se moglo reći da je ovo područje obavijeno velom sijenke. U knjigama psihosomatike najvećeg formata je ovoj temi posvećivano tek nekoliko redova. Pa i ovo malo redova su krajnje zabrinjavajući. Njihov moto glasi: "ako i postoji smetnja u ovoj oblasti ovo se naziva 'vegetativna distonija', i tačka".

Na polju nastanka raka, njegovog toka i ozdravljenja, vegetativni ritam igra jednu od centralnih uloga.

Zapamti: 
Promjena vegetativnog ritma (bioritma) je najvažniji dijagnostički kriterijum kod oboljenja raka i to kako kod nastanka tako i kod ozdravljenja od raka (DHS i CL).

Nastajanje oboljenja raka, dakle uvođenje jednog prirodnog osmišljenog, biološkog naročitog programa, sastoji se, u smislu bioritma, od trajne simpatikotonije nastale jednim DHS-om, dok postkonfliktolitički tok čini trajna vagotonija. Konačno ozdravljenje sastoji se iz odlučujućeg povratka u normotoniju.

Vegetativni ritam jednog pacijenta je dijagnostički najdostupniji. Pacijentu je dovoljno samo pružiti ruku da bi se ustanovilo da li on ima hladne ili tople ruke, odnosno da li je on u simpatikotoniji ili vagotoniji.

Kolebanja ovog ritma važe kao smetnje cirkulacije i bivaju korigovane na "normalne vrijednosti". Puno ljudi će to izdržati ako traje 7 ili 14 dana, jer se poslije mogu kod kuće odmoriti od stresa iz bolnice. Međutim, ako to traje više od četiri sedmice, teže ga je izdržati. Otežavajući faktori su još nedovoljno razumijevanje Nove medicine od strane ljekara. Ako ja jednog pacijenta pošaljem u bolnicu zbog neke komplikacije (npr. pleuralna punkcija ili transfuzija krvi), a koji je već u fazi ozdravljenja (pcl-faza), onda uvijek doživljavamo isti tekst: "Ah, ovdje nećemo raditi više ništa, jer krvotok je i onako već uništen od raka, naš šef je propisao morfijum." Onda se rodbini kaže kako je stanje tako loše da sve ostalo nema više smisla, kako pacijenta treba pustiti da u miru umre. Nakon nekoliko dana na morfijumu, on stvarno i umire.

Poznajem veoma mnogo pacijenata koji su mjesecima ležali u ovoj dubokoj trajnoj vagotoniji u takvom jednom pogrešno interpretiranom "trajnom poremećaju krvotoka", a koji danas veselo naokolo hodaju. Jer faza vagotonije, koja je faza ozdravljenja nakon konfliktolize, takođe je samo faza. Ona ima svoj sasvim prirodni kraj, kad organizam ponovo ulazi u normotoniju. Ali ovo priroda dozvoljava tek kad dođe do reparatura kako na organu tako i na mozgu, tako da je individuum tek onda ponovo spreman da se suoči sa nedaćama života. Ako bi se jedna životinja, ili čovjek, prije završene reparature svojih defekata ustala i i uključila u borbu sa svakodnevnicom, ovo bi značilo samoubistvo. Isto kao što organizam za vrijeme faze aktivnosti konflikta mobiliše sve snage da bi konflikt odlučio u svoju korist, upravo tako u fazi ozdravljenja on pokušava da ima potpuni mir da bi Hamerovo žarište u mozgu i tumor na organu mogli da zacjele.

Kako god se dan od 24 sata može podijeliti u dnevnu i noćnu fazu, tako se u stvari može oboljenje raka podijeliti u trajnu simpatikotonu dnevnu fazu i u vagotonu noćnu fazu ili fazu odmora. I isto tako kao što se čovjek ne smatra bolesnim zato što noću spava ili što je danju budan, takođe u principu su ca- i pcl- faza nešto normalno.

Zbog ovog je i cijelo oboljenje raka u osnovi nešto potpuno normalno. Ovdje se nipošto ne radi o podivljaloj ćeliji koja luduje i pravi dar -mar po organizmu, koja se nekontrolisanim razmnožavanjem bori protiv svog "domaćina". Tumorska tvorevina prema kojoj se orijentiše zagriženi potisnuti gnjev medicinara, je samo mjera ili stepen stvarne "bolesti" u psihi i mozgu. Jedan biološki konflikt koji doživljavamo od momenta DHS-a u osnovi možemo da shvatimo kao test prirode o tome da li je naš organizam još u stanju da izidje na kraj sa jednim ovakvim dodatnim naročitim programom. Ne polozimo li ovaj test, moramo da oslobodimo svoje mjesto na ovom svijetu za nekog od pripadnika naše vrste koji može da ga položi. Tumor na organu samo pokazuje da mi ovaj test već duže vrijeme nismo polozili i da je krajnje vrijeme da to učinimo. Operisati ovaj tumor u nadi da je time cijela bolest izlječena, predstavlja zabludu poput one kad bi čovijek u po bijela dana zažmurio i uobrazio da je sunce zašlo.

Dokle god mi ne shvatimo važnost vegetativnog ritma koji je isto što i puls prirode, nećemo moći da shvatimo suštinu Nove medicine. Svi principi i zakonitosti u prirodi su u međusobnoj zavisnosti i u krajnjoj liniji je samo nekolicina onih na koje se sve može svesti. Jedan takav princip je ritam prirode, koji mi nazivamo vegetativni ritam kad o njemu govorimo u vezi s našim organizmom.

Moji pacijenti su se ujutru pozdravljali rukovanjem i komentarom: "Ah, kako lijepe tople ruke imate, izgleda da su svi osigurači tu". Sigurno da je sad, kad je to već poznato, lako reći da je lako bilo ovo pronaći, jer svaki rak sa aktivnošću konflikta ima trajnu simpatikotoniju, a svaki rak nakon konfliktolize pokazuje trajnu vagotoniju. (Isto, naravno, važi za ekvivalente raka).

U kakvoj je u stvari vezi naš bioritam sa ovim fenomenom? Iz čega se sastoji poremećaj? Ili, da li je uopšte u pitanju poremećaj? Ova pitanja sezu do same srži razumijevanja raka uopšte.

Krenimo od početka s konstatacijom da u našem dnevnom ritmu postoje dvije faze:

1. faza dana:
   U ovoj fazi mi radimo i borimo se. U ovoj fazi moramo biti u potpunoj budnosti. Ona ljeti traje od 4 sata ujutro do 8 sati uveče, a zimi od 6 sati ujutro do 6 sati uveče. U ovoj fazi su dobro inervisani tzv. "ergotropni", odnosno "radni organi": mišići, srce i mozak. 
2. faza noći:
   Tokom ove faze spavamo. Psiha, mozak i organi se odmaraju od aktivnosti. U ovoj fazi su tzv. "trofotropni" organi, kao što su želudac, crijeva, jetra, gusterača, bolje inervisani i jače prokrvljeni. Hrana biva u miru probavljena. Psiha, mozak i organi, odnosno čitav organizam skupljaju snagu za slijedeći dan.

Moderna medicina je svakako pokušala da ovaj ritam ignoriše. Na odjelima intenzivne njege više ne postoji ovaj dan/noć ritam. Neonska svjetla su kontinuirano upaljena, a krvni pritisak, koji je pouzdan parametar za razlikovanje dnevnog od noćnog ritma, biva 24 sata, kako se to lijepo kaže, održavan "stabilnim".

Već ovdije počinje apsurd. Da bi se krvni pritisak, koji kod svakog normalnog čovjeka u snu padne ispod 100 (sistolni), vjestački održavao na višem nivou, pacijent kontinuirano dobiva "sredstva za cirkulaciju" koja nisu ništa drugo do simpatikotonici. Praktično pacijentu postaje nemoguće da duboko spava.

Sjetimo se šeme dvofaznog toka kod svakog SBS -a iz mog sedmog poglavlja koje govori o dvofaznosti svih oboljenja kod riješenog konflikta:

Normalan dan/noć ritam je normotonija, u prvoj fazi stresa, gdje je konflikt još aktivan vlada simpatikotonija, a u drugoj fazi riješenog konflikta i ozdravljenja vagotonija. Nakon završetka pcl-faze je ponovo normotonija. Između DHS i CL i renormalizacije ka eutoniji leži jedno oboljenje raka. Da bismo što bolje razumjeli smisao i suštinu promjene bioritma, predstavićemo na primjeru jelena jedan tipični konflikt revira. Jedan mladi jelen upada u revir starog jelena i koristeći, između ostalog, momenat iznenađenja, protjeruje odavde starog jelena. Stari jelen zadobiva DHS sa trajnim revir-konfliktom. Ovo istovremeno znači da kod njega u mozgu dolazi do prebacivanja na naročiti program za nuždu. S jedne strane, ovo jelena može dovesti do smrti, a s druge strane ovo za njega predstavlja takođe šansu. Jer da nije zadobio DHS, njegov organizam ne bi dobio povoda za mobilizaciju svih snaga. Tako on sad mobiliše sve svoje snage, a cijeli njegov organizam radi "na povećanom broju obrtaja". On se temeljito priprema, zatim izvodi napad u zgodnoj priliči, koristeci sve svoje dugogodišnje borilačko iskustvo. Mladi jelen mu nije dorastao. On mora da napusti bojno polje. Stari jelen je opazio svoju šansu vjerovatno nakon godine, dvije ili tri, ko zna. Jednom će se ovaj zakon borbe za revir ponoviti i stari jelen će, potučen, napustiti teren, da bi revir pripao mladem nasljedniku.

Stari jelen će onemoćati, izmršati i konačno od iscrpljenosti umrijeti, kao čovjek koji je oboljeo od raka a nije uspio da riješi svoj konflikt.

Sad recite sami da li je jedan DHS, sa prebacivanjem na jedan naročiti program, smetnja ili je on neophodan proces za preživljavanja u prirodi? Prirodi su bili potrebni milioni godina da bi izgradila ovaj fantastični sistem u stotinama varijacija. To se potvrdilo. Zbog tog ne mogu da vjerujem da ovo nema smisla, pa čak i kad smo mi, kratkovidi ljudi, u stanju da u tom vidimo "smetnju, bolest" itd.

Sigurno da oboljelog pojedinca ne bi utjesile riječi o tome kako je i smrt, takođe, nešto biološki normalno. Mi smo navikli da sve bolesti, tumori, bakterije, pa i sami pojedini simptomi, kao povišena temperatura, mučnina, otekline itd. moraju biti "potučene". One su nešto "loše, neprijateljsko i zlo" što hoće da razori čovjeka. Mislim da moramo što prije učiti da osvajamo novo razumijevanje bolesti.

Dakle, faza nastajanja jednog raka je isto što i jedna trajna dnevna faza. Ovo nam je predstavljeno u Ilijadi u opisu "jezdeceg Ahila", koji je jurio sve dok nije ubio Hektora, ubicu njegovog prijatelja Patrokla. Kratko potom je Ahil podlegao srčanom infarktu.

Pacijent koji je u trajnoj dnevnoj fazi ne može da spava, luči pojačano adrenalin, mršavi sve dok konačno ne riješi svoj konflikt, ili, ne mogavši da ga riješiti, umre u kaheksiji.

Normalno fazi aktivnosti konflikta slijedi postkonfliktolitička faza, odnosno faza ozdravljenja ili trajna noćna faza.

Svaki rak, odnosno ekvivalent raku, prema tome, predstavlja u jednoj siroj dimenziji prolongirani proces dnevno - noćnog ritma. Jedva da se može poći od toga da ovako jedan uredan proces može da bude "slučajan". Isključena je takođe predstava čarobnjačkih učenika da jedan tako uredan proces treba da bude slučajno djelo jedne "podivljale" ćelije.

Dakle, ovako funkcioniše čitav naš organizam, na krajevima uzda simpatičke i parasimpatičke inervacije, dnevno - noćnog ritma, između napetosti i opuštanja, između faze stresa i ozdravljenja, između faze aktivnog konflikta i faze riješenog konflikta, između nastajanja raka i njegovog izlječenja.

Ovaj vegetativni nervni sistem je drugi najstariji nervni sistem našeg tijela. On potiče iz vremena kad je tzv. Pons (most) predstavljao otprilike "veliki mozak" naših primitivnijih predaka. Ovo je moralo biti prije 80 do 100 miliona godina, još prije nego što su postojali sisari, kada je razlikovanje između dana i noći dobilo značaj, kad je tjelesna temperatura počela da biva regulisana i kad je organizam dobio neku vrstu sata koji je pokazivao dnevno - noćni ritam.

VEGETATIVNI NERVNI SISTEM; KOMPJUTERSKA CENTRALA BIOLOŠKIH RITMIČNIH DEŠAVANJA NAŠEG TIJELA

Ako je naš organizam zdrav, on treperi u tzv.ritmovima i istovremeno u većim ciklusima. Ritmom nazivamo dnevno/noćni ritam ili takođe java/san ritam, ritam aktivnosti i odmora i simpatičko/parasimpatički (vagusni) ritam.

Ovaj dan/noć ritam se poklapa kod ljudi i životinja sa ritmom aktivnosti i odmora, pri čemu neke životinjske vrste ("noćne grabljivice") imaju fazu aktivnosti noću, a fazu odmora danju. Ovaj ritam, kojeg takođe nazivamo vegetativni, je centralni sastavni dio našeg čitavog organizma, odnosno našeg čitavog života. Funkcije svih naših organa su koordinisane od strane ovog vegetativnog ritma. Dio nervnog sistema odgovoran za ovu koordinaciju zove se vegetativni nervni sistem. Njegova aktivnost se vrlo često poredi sa završecima konjskih uzda između kojih se naš organizam ponaša slično konju. Povlačenje jednog kraja uzda, simpatikusa, vodi u aktivnost i napetost, dok povlačenje drugog kraja, parasimpatikusa, vodi u pravcu odmora i mirovanja.

Kako je vagus glavni nerv čitavog dijela parasimpatičkog nervnog sistema, mi inervaciju odmora nazivamo vagotonija. Svaka od ove dvije inervacije, simpatička i vagusna, ima svoju vlastitu "telegrafsku mrežu", kako ćemo to vidjeti na slijedećim šemama inervacije.

U okvirima ove knjige, za nas je veoma važno razumijevanje ovih "nervnih uzda" našeg organizma, jer one upravljaju svakom ćelijom našeg tijela. Čini se da je parasimpatičkoj telegrafskoj mreži dovoljna jedna "linija". Ganglioni, koji predstavljaju kompetentne stanice, protežu se nadole od vrata do karlice. Za simpatičku telegrafsku mrežu čini se da postoje dvije "linije". Grubo rečeno, jedna od njih se proteže paralelno sa parasimpatičkim "telegrafskim vodovima", međutim kontinuirano prima impulse od "glavnog voda", odnosno kičmene moždine, dok druga linija predstavlja nervno hormonalni "telegrafski vod":

1. Talamus - Hipofiza - Tireoidea
2. Talamus -Hipofiza - ćelije ostrvaca pankreasa (α i β)
3. Talamus - Hipofiza - kora nadbubrega

PARASIMPATIKOTONIJA = VAGOTONIJA I SIMPATIKOTONIJA

U staroj školskoj medicini mi nismo mogli mnogo da napravimo sa izrazima simpatikotonija i vagotonija. Cjelinu smo zvali vegetativni nervni sistem, a kad neko nije mogao da spava, bio nervozan ili stalno umoran, onda smo govorili o "vegetativnoj distoniji".

Za nas u Novoj medicini simpatikotonija i vagotonija postale su centralni pojmovi od vremena kad znamo da se svi osmišljeni biološki naročiti programi, ukoliko je došlo do rješenja biološkog konflikta, odigravaju u ovom dvofaznom ritmu. Dragi čitaoce, o ovom se možete dobro informisati u poglavlju o drugom biološkom prirodnom zakonu.

Međutim, ovaj vegetativni ritam, kako su ranije nazivane obe "uzde", kojim majka priroda upravlja svakim individuumom, nije samo karakteristika SBS-a , nego je i tzv. normotonija dvofazna. Sa izuzetkom kod nekih životinjskih vrsta, tzv. "noćnih grabljivaca", dnevna faza odgovara simpatikotonoj stres-fazi (ljeti počinje oko 3 sata ujutro, a zimi oko 5 ujutro), dok noćna faza odgovara vagotonoj fazi odmora, mirovanja.

Kinezi ove faze zovu Yin i Yang, pri čemu Yin stoji za ženski pasivan princip, dok Yang predstavlja muško i aktivno. U istom smislu se ženski princip može povezati sa vagotonijom, a muški princip sa simpatikotonijom.

U većini religija su poznati ovakvi dualizmi. Svakako da tu o ovom nikad nije bilo govora u naučnom biološkom smislu. Jer sva poređenja ne bi bila primjerena. U skoro svim kulturama, noć simbolise tminu, hladnoću, smrt, dok se za dan vezuju život, toplina i svjetlost. Međutim, u prirodi je noću odmor, mir, vagotonija, a danju stres i konflikti, ako se izuzmu, kao što rekoh, "noćne grabljivice" koje imaju obrnut ritam u odnosu na svoj "plijen". I ovdje je priroda dosljedna u svojoj logici, jer životinje "plijen" nalaze se u pcl-fazi (kod SBS-a) i mogu da zaspu tek oko 3 ili 4 sata ujutro, kad sviće, da ne bi bile iznenađene i napadnute u dubokom snu od "noćnih grabljivaca".

Za ovo kolebanje u biologiji želimo da uvedemo jedan novi pojam: biološki talasni ritam.

Normotonija, kao i dvofaznost SBS-a, predstavlja način igre ovog biološkog talasnog ritma. Po mom mišljenju, ovaj biološki talasni ritam predstavlja pramotor života uopšte.

Ako preskočimo prvi najstariji dio postanja, od majke prirode do prve haploidne ćelije, onda možemo da kažemo da je ovoj prvoj haploidnoj ćeliji bila potrebna simpatikotonija po šemi starog dijela CNS-a, da bi se u svojoj unutrašnjosti udvostručila i postala diploidna ćelija, koju u biologiji uvijek pogrešno smatramo prvom ćelijom (pogledaj poglavlje o biogenetskim osnovama). Pod ovom prvom haploidnom ćelijom ne podrazumijevaju se jajna ćelija i spermijum koji se ujedinjuju u oplođenu diploidnu ćeliju.

Unutar velikog biološkog talasnog ritma ćelijskog razmnožavanja po šemi starog dijela CNS-a, sa simpatikotonijom protiču "mali biološki valovi", jer svako "unutarnje razmnožavanje ćelija" na četvorostrukom hromozomskom matriksu kao simpatikotona faza, praćeno je jednim dijeljenjem ćelije ili dijeljenjem duplog hromozomskog matriksa, kao vagotona faza.

"Veliki biološki val", npr. u trudnoći krajem trećeg mjeseca, kad već postoji vagotono dijeljenje ćelija ploda po šemi starog dijela CNS-a , od sada, kao sa konfliktolizom, uspostavlja drugu vagotonu fazu "biološkog vala", sa množenjem ćelija po šemi velikog mozga.

O ovim stvarima zainteresovani čitalac može da pročita u poglavlju o biogenetskim osnovama. Ovdje mi je prvenstveno stalo do tog da pokažem da u prirodi sve praktično protiče u ovoj formi talasa, odnosno u "biološkom talasnom ritmu", koji je pramotor života.

Biološkom talasnom ritmu, godišnjem talasnom ritmu , mjesečnom talasnom ritmu i dnevnom talasnom ritmu se priključuju mali imanentni talasni ritmovi, koji povezuju najrazličitije dijelove prirode.

Mi ljudi se smatramo veoma pametnim zbog činjenice da možemo pomoću radio-talasa međusobno da komuniciramo na čitavoj zemaljskoj kugli. Ali je već odavno poznato da takođe dva mozga mogu međusobno da komuniciraju na daljinu bez ikakvog pomoćnog tehničkog sredstva. I zna se da čovjek i životinja mogu da razmjene talase ne samo između pripadnika njihove vlastite vrste, nego i sa pripadnicima drugih rasa i vrsta. U principu je čitava priroda, uključujući i biljni svijet, jedna ogromna šuma nosača prijemnika i predajnika. Sve individue odašilju i primaju BIOLOŠKI TALASNI RITAM.

Ako posmatramo tzv. vegetativnu inervaciju čovjeka, primjećujemo da:
- simpatikotona inervacija protiče kroz bočni simpatički lanac, nasuprot ovome
- parasimpatička inervacija teče uglavnom kroz Nervus Vagus, deseti kranijalni nerv.

Obe inervacije, još u toku evolucije, bivaju pomjerene, i to izvan kičmene moždine, još onda kad je u evoluciji došlo do tako značajnog prekidanja prstenaste strukture kod naših "predaka". Poprečno-prugasta muskulatura i pločasti epitel kože i sluzokože, koji su u toku evolutivnog razvoja useljeni u dio izlaznog crijeva, prekidom prvobitnog prstena sad gube inervaciju.

Od petog lumbalnog segmenta sad je kompletna simpatička i parasimpatička inervacija za urasle (useljene) segmente morala biti nanovo uspostavljena preko kičmene moždine. Zbog toga su kod paraplegije ovi dijelovi (urinarni i analni sfinkteri, muskulatura grlića materice, muskulatura vagine, kao i muskulatura bešike i ampule rektuma, uključujući pripadajuće sluznice sa senzibilnim pločastim epitelom) oduzeti, dok kompletan želučano-crijevni sistem ostaje simpatički i parasimpatički opskrbljen preko bočnih simpatičkih lanaca i vagusa. Jer njihova inervacija ne ide preko kičmene moždine.

Kod simpatikotonije i parasimpatikotonije (= vagotonije) mora se dobro razlikovati sljedeće:

simpatikotonija	vagotonija
Organi pod upravom starog dijela CNS-a	Organi pod upravom starog dijela CNS-a
Mir, smanjena aktivnost želucano- crijevnog trakta i njemu pripadajućih organa	Pojačane aktivnost npr: peristaltika sekrecija resorpcija uzimanje hrane i probava spavanje.
Organi pod upravom velikog mozga	Organi pod upravom velikog mozga
Pojačan stres, borba za opstanak, organizam u punoj budnosti. Svi organi pod upravom velikog mozga imaju pojačanu razmjenu materija, stalno su u pripravnosti za alarm. Organizam je u pogledu svoje okoline sposoban za vrhunske učinke.	Odmor nakon vrhunskih učinaka, oporavak i regeneracija svih organa pod upravom velikog mozga putem spavanja i mirovanja. Samo ono najneophodnije (sluh, njuh) je uključeno da bi moglo da prijavi eventualno prikradanje nekog neprijatelja.

Iako su simpatikotonija i parasimpatikotonija ostale iste od najranijih stadijuma razvoja do danas, ipak su, revolucijom velikog mozga u istoriji razvoja, njihove zadaće za stari dio CNS-a i organe kojima on upravlja potpuno različite od zadataka za veliki mozak i organe kojima on upravlja.

Ovi vrlo važni odnosi su mnogima vrlo teški za razumijevanje, ali upravo oni su ti koji su dali ključ za spoznaje Nove medicine.

Ove spoznaje bi morale da učine kraj polipragmatičnom medikamentoznom prčkanju školske ili državne medicine. Pri tom, upotreba stvarno važnih medikamenata u ozbiljnom slučaju, u rukama iskusnog ljekara je ono čega i mi ne treba da se odreknemo. Upitamo li većinu ovih poletnih ljekara, koji odmah na stvar kreću medikamentozno: "Na šta, molim vas lijepo, vaš medikament treba da djeluje, na simpatikus ili parasimpatikus, na koji dio mozga?", onda oni nemaju šta da odgovore, jer, kako su bezbrojne ankete pokazale, oni sami nikad ne uzimaju medikamente.

Šema parasimpatičkog nervnog sistema

Šema simpatičkog nervnog sistema

Upravo je simpatička "telegrafska mreža" kod ljudi i viših životinja obrazovana do perfekcije, jer u slučaju neophodnog bijega, odbrane ili napada prenos nervno-simpatičkih informacija mora momentalno da funkcioniše. Svako, i najmanje odugovlačenje imalo bi eventualno za posljedicu smrt individuuma. Nasuprot ovome, faza odmora i opuštanja poslije bitke može bez problema da traje nešto duže.

U našem organizmu postoje organi i organski sistemi koji prevashodno služe odmaranju i skupljanju snage, proizvodnji potrošene energije, organizaciji dopremanja svježih snaga "na front". Tu npr. spada želucano-crijevni trakt. Iako se ovaj sistem prvobitno protezao od usta do čmara, u toku evolucije on biva djelimično prekriven ektodermom usne duplje i medice, tako da se danas pruža još samo od kraja dvanaestopalačnog crijeva do 12 cm iznad čmara. Svakako da je i u ovim ektodermom zaraslim područjima u dubokim slojevima još uvijek prisutan stari adeno-epitel crijeva.

Na pojedinačnim organima su obe inervacije zastupljene istovremeno. Npr. na želucu, s jedne strane, simpatička inervacija na maloj kurvaturi i bulbusu duodenuma, tamo gdje takođe nalazimo pločasti epitel, koja može da dovede do raka želuca i, istovremeno, parasimpatička inervacija koja uzrokuje mirnu probavnu peristaltiku. Slično je i kod jetre, probavnih puteva i većine drugih organa. Da li postoje pojedini organi ili grupe organa, koji su inervisani od jedne strane i ne mogu da budu zakočeni drugom, ne možemo još sasvim tačno da tvrdimo.

Međutim, za naša posmatranja je puno važnije da poznajemo različite funkcije ove dvije vrste inervacije. Ako npr. jedan pacijent, koji je imao dobar apetit i bio u vagotoniji, odjednom više ne može da jede i prilikom jela dobija nagon na povraćanje, a jednjak osjeća ko zavezan, onda on i nije više u vagotoniji, nego ponovo u simpatikotoniji. U 9 od 10 slučajeva on je zadobio konflikt straha i panike. Često se, već po tom koji organ reaguje, može naslutiti po čemu je udario konflikt straha i panike.

Ili, ako jedan pacijent, koji je prije imao ruke hladne kao led, nije mogao da spava i bio bez apetita i stalno morao da misli na svoj konflikt, najednom ima tople ruke, dobro jede i spava i osjeća se umorno i iznemoglo, onda ponovo znamo da je vegetativni nervni sistem prebacio na vagotoniju i da pacijent nije više u simpatikotoniji. Obe ove pojave za dobrog ljekara imaju terapeutske konsekvence. U prvom slučaju, on zna da mora što je moguće prije da pokuša da riješi konflikt pacijenta. U drugom slučaju, on zna da mora da vodi računa o komplikacijama faze ozdravljenja.

U svakom slučaju je stanje vegetativne inervacije od odlučujućeg značaja, o čemu nema ni jednog slova na današnjim bolesničkim listama. I kako ovom do sad nije pridavan nikakav dijagnostički značaj, tako nisu razvijene ni metode pregleda koje bi mjerile razliku u ponašanju ovog dijela nervnog sistema.

Mi ćemo u poglavlju o leukemiji vidjeti da se brojem eritrocita po kubnom milimetru i hematokritom može odrediti relacija eritrocitni volumen/ krvna plazma, ali ovim se ne može izmjeriti kolika je ukupna vrijednost eritrocita. Jer ako pacijent za vrijeme leukemične (vagotone) faze ima jednu vrijednost od "samo" 2 miliona po kubnom milimetru i hematokrit 17%, onda bi to za normalne odnose bilo loše. Međutim, ako se uzme u obzir da pacijent u vagotoniji ima dvostruko do trostruko veći volumen krvi u svojoj cirkulaciji, onda je ovo praktično normalno. Naravno da su svi pacijenti u vagotoniji umorni i iznemogli. Ako je leukemični pacijent umoran, onda se to odmah pripisuje njegovoj anemiji. Upravo činjenica da vagotonija nije nikad viđena u drugom svjetlu i prepoznata kao faza ozdravljenja, nego je uvijek gledana isključivo kao bolest, dovela je do potpuno besmislenih rezultata.

Slično važi za većinu vegetativnih simptoma. Ranije je povišena temperatura vazila kao nešto normalno kod većine infektivnih bolesti. Danas to mora biti suzbijano antibioticima. U stvari je ona jedan moždani simptom ozdravljenja, znak moždanog edema i njena pojava nema nikakve veze sa "produktima bakterijskog metabolizma", kako to sebi predstavljaju zagovarači simptomatske medicine.

Ako je vegetativni nervni sistem tako odlučujuće važan za svaku bolest, odnosno SBS, i ako naša današnja medicina ovu diskrepancu između simpatikotonije i vagotonije još uvijek nije uzela u obzir, onda je svima jasno na kojem nivou je do sada ova medicina radila.

Između napetosti i odmora, dana i noći, aktivnosti konflikta i faze ozdravljenja, vegetativni ritam u stvari ima još širu dimenziju. On se pridružuje većim ritmičnim kružnim tokovima, kao što su mjesečev ciklus, ciklus godišnjih doba, ciklus života. Uz to, svi ovi veliki ritmovi podliježu promjenama pod uticajem planeta i velikih zvijezda, na čelu sa Suncem.

Ljudi su oduvijek jutro predstavljali kao novorodence, isto važi za proljeće. Nasuprot ovom su veče i noć, kao i jesen i zima uvijek povezivani sa krajem života. Između ova dva pola leži vrhunac života, stvaralačka snaga, potomstvo, sav tzv. uspjeh čovjekov. Ako prenesemo sliku ovog, po svojoj suštini vegetativnog ritma na inervacione odnose kod "oboljenja raka", onda je faza aktivnog konflikta i simpatikotonije u stvari faza ogromne potencirane snage kojom biva koncentrisano tretiran jedan problem. Organizam povlači sve registre i čini da sve teče na povećanom broju obrtaja, da bi sa svom raspoloživom snagom riješio problem. Ako to na isti način čini komandant jedne strane na bojnom polju, vodeći sve svoje snage protiv neprijatelja, onda to svi smatraju pametnim i mudrim. Kad nas vlastiti organizam čini to isto, onda mi "čarobnjački učenici" to proglašavamo bolesnim. Da mi noću moramo da se odmorimo od aktivnosti i stresa i da životinje spavaju do proljeća zimski san - to takođe smatramo normalnim. Ali da nas vlastiti organizam, pošto se mjesecima borio s konfliktom i iscrpio svoje snage, nakon rješenja konflikta takođe treba mjesece odmora i mira, to niko ne može da razumije, to važi za bolesno.

U suštini je naš rak "samo" jedan neophodni, razvučeni vegegetativni ritam sa punim smislom. Ovakve mustre nam priroda liferuje svuda naokolo. Model vegetativnog ritma je jedan prirodni princip.