Ontogenetski uslovljen sistem mikroba četvrti biološki prirodni zakon Nove medicine

Ontogenetski uslovljen sistem mikroba
četvrti biološki prirodni zakon Nove medicine

---

UZROČNO-POSLJEDIČNE VEZE: MOZAK - KLICIN LIST - MIKROBI

Lijevo na slici je šema mozga, a desno se vide odgovarajući mikrobi, koji, sa konfliktolizom, na naredbu mozga, počinju s radom.

Gljive i mykobakterije (bakterije gljive), žuto, najstariji mikrobi našeg organizma, obrađuju tumore kontrolisane od strane moždanog stabla endodermalnih organa (unutrašnji klicin list), odnosno razgrađuju tumore, koji su prethodno imali razmnožavanje ćelija (npr. tumori crijeva). Isto važi i za tumore organa malomoždanog mezoderma (srednji klicin list), kontrolisanih od malog mozga, koji takođe daju razmnožavanje ćelija u fazi aktivnosti konflikta (npr. tumor dojke, odnosno svi tumori kojima upravlja stari dio CNS-a).

Virusi, kao najmlađi mikrobi (crveno) obrađuju isključivo ulceracije organa ektoderma (spoljni klicin list) kontrolisane od strane korteksa (npr. ulcus nosne sluznice).

Između ovog, bakterije narandžaste grupe razgrađuju jedan dio tumora organa mezoderma (srednji klicin list) pod kontrolom malog mozga, dok kod nekroza organa mezoderma pod upravom srži velikog mozga one pomažu u izgradnji i razgradnji ćelija (npr. u kostima).

Ontogenetski uslovljen sistem mikroba nije nekakva teorija ili hipoteza, nego jedno empirijsko otkriće. Princip je, u stvari, bio veoma jednostavan:

Pošto sam poznavao ontogenetski sistem tumora i tumorskih ekvivalenata, logično se nametalo otkriće "ontogenetski uslovljenih sistema mikroba". A onda, pošto sam doživio da biologija čovjeka i životinje ni u kom slučaju nije tako besmislena i bez sistema, kako se mislilo, sa neplanskim i besmislenim tumorskim izrastajima i isto tako besmislenim razornim mikrobima, počeo sam svu svoju Novu medicinu da pretražujem po jednom sistemu. Pri tom sam morao da se suočim sa sljedećim zakonitostima:

1. Podjela mikroba prema ontogenetskoj i filogenetskoj starosti:
   • gljive i mykobakterije (bakterije gljive)
   • bakterije
   • virusi
   1. gljive i mykobakterije (TBC) su najstariji i arhaični mikrobi iz "antičkog doba" evolucije i odgovaraju modelu "starog CNS-a";
   2. bakterije su "srednjovjekovni" mikrobi i već pripadaju modelu velikog mozga, tačnije srži velikog mozga; evolutivno, oni pripadaju "Novom dobu";
   3. virusi su najmlađi mikrobi, prelazni su oblik između žive i nežive materije; pripadaju "modelu kore velikog mozga", evolucijski u "savremenom dobu".
2. Podjela mikroba prema pripadnosti klicinim listovima organskih područja koje obrađuju
   1. gljive i mykobakterije (TBC) su najstariji i arhaični mikrobi iz "antičkog doba" evolucije i odgovaraju modelu "starog CNS-a";
   2. bakterije su "srednjovjekovni" mikrobi i već pripadaju modelu velikog mozga, tačnije srži velikog mozga; evolutivno, oni pripadaju "Novom dobu";
   3. virusi su najmlađi mikrobi, prelazni su oblik između zive i nezive materije; pripadaju "modelu kore velikog mozga", evolucijski u "savremenom dobu".
3. Podjela mikroba prema pripadnosti klicinim listovima organskih područja koje obrađuju
   1. Gljive i mykobakterije (TBC) obrađuju sve organe pod upravom starog mozga, odnosno endodermalne organe kojima upravlja moždano stablo i stare mezodermalne organe pod upravom malog mozga. Samorazgradnja ćelija!
   2. Bakterije obrađuju organe pod upravom srži velikog mozga novog mezoderma. Razgradnja i izgradnja ćelija!
   3. Virusi obrađuju organe ektoderma pod upravom kore velikog mozga. Samoćelijska izgradnja!
4. Način rada i razmnožavanje mikroba
   Svi mikrobi, bez izuzetka, "rade" isključivo u postkonfliktolitičkoj fazi ozdravljenja, počevši sa konfliktolizom i završivši na kraju faze ozdravljenja. Oni ne rade, dakle, ni prije ni poslije ovoga. Do sada su u fazi aktivnosti konflikta važili za "apatogene klice", a u fazi ozdravljenja za "virulentne klice", a nakon faze ozdravljenja ponovo za bezazlene "apatogene klice".
   1. Mikrobi unutrašnjeg klicinog lista, koji su kod kefalofora kontrolisani od moždanog stabla, gljive i kod ljudi prije svega mykobakterije (TBC i lepra), kao i mikrobi odgovorni za stari mezoderm malog mozga, razmnožavaju se na sljedeći način: Gljive i kod ljudi prije svega mykobakterije razmnožavaju se u fazi aktivnog konflikta, odnosno u simpatikotonoj fazi u istom taktu i stepenu intenziteta sa mitozama novonastalih tumorskih ćelija naročitog biološkog programa organizma domacina. Oni ostaju u organizmu sve dok ne dobiju znak za dejstvo, odnosno dok se ne završi faza ozdravljenja. One su u ovoj fazi "inaktivne", što smo ranije označavali sa "apatogene" i "avirulentne".
      U momentu konfliktolize, postoji upravo onoliko mykobakterija ("acidorezistentni stapići" ili TBC-bacili) koliko je potrebno da se do tada izrasli tumor SBS-a brzo i bez problema kazeozno razgradi.
      Po različitim genetskim strukturama, bakterije tačno razlikuju tumorske ćelije namijenjene za jednokratnu upotrebu od autohtonih ćelija organa, koje tu treba i da ostanu, tako da znaju koje treba da uklone, a koje da ostave. Od ove genetske različitosti tumorskih ćelija su školski medicinari konstruisali genetsku "zloćudnost" tumorskih ćelija - što je čista besmisliča.
   2. Bakterije odgovorne za organe mladog mezoderma (srž velikog mozga) mogu "razgradnjom" korigovati (Osteomijelitis) i "izgradnjom" pomoći rekalcifikcaciju. Razmnožavanje ovih bakterija slijedi isključivo u pcl-fazi za razliku od mykobakterija koje obrađuju organe kontrolisane starim CNS-om i razmnožavaju se u ca-fazi. Dok se mykobakterije skoro ne mogu uzgajati na agaru, jer za razmnožavanje u ca-fazi dobijaju impuls od mozga, bakterije koje obrađuju mladi mezoderm mogu se razmnožavati na ovoj ili sličnim podlogama, mada ne vjerujem da je to u toj mjeri kao u organizmu. Samo protiv bakterija djeluje penicilin, koji je produkt metabolizma gljiva koje se na ovaj način u odnosu prema bakterijama ograničavaju, škodeci im i ubijajući ih.
   3. Za najmlađe, ektodermalne, organe kontrolisane korteksom velikog mozga virusi rade isključivo u pcl-fazi i isključivo razgrađujući ćelije. Njihovo razmnožavanje dešava se u pcl-fazi. Oni se ne mogu uzgajati osim na živim kulturama (npr. oplođena kokošija jaja) gdje se pilećem embrionu praktično izazove konflikt i oduševljeno posmatra kako se u pcl-fazi razmnožavaju virusi. Virusi praktično optimiraju tok restitucije ulceroznih promjena kože i sluzokoža. Faza ozdravljenja protiče fudroajantnije, ali u biološkom smislu povoljnije, nego što bi bio slučaj da su one odsutne. Ako jedno "virusno oboljenje", odnosno tačnije jedna pcl-faza SBS-a protiče sa prisutnim virusima, ostaju tzv. antitijela. Takođe, ovaj pojam u slučaju virusa nije korektan. On bi morao glasiti "tijela sjećanja na virus". Naime, činjenica je da virus drugi put od organizma biva radosno pozdravljen kao "stari poznanik", tako da pcl-faza protiče bez puno problema i manje dramatično.
5. Pojedinačni zadaci mikroba
   Svi mikrobi su specijalisti ne samo u pogledu organa koje obrađuju, nego i u pogledu načina kako to rade.
   1. Gljive i bakterije-gljive (mykobakterije, TBC) su zadužene za "uklanjanje", odnosno one uklanjaju endodermalne tumore kontrolisane od strane moždanog stabla (adenokarcinomi) i tumore starog mezoderma kontrolisane od malog mozga (adenoidne karcinome). Tačnije rečeno, oni izazivaju kazeoznu nekrozu tumora starog CNS-a od početka konfliktolize, ako je do nje došlo. Za vrijeme normotonije i simpatikotone faze aktivnosti konflikta, kao i u "ponovnoj normotoniji" (nakon faze ozdravljenja) su "apatogene", dakle bezazlene. Takođe su za sve ostale organe bezazlene i apatogene. Već smo čuli da se tuberkulozni bacili razmnožavaju dijeljenjem u fazi aktivnog konflikta i to u istom taktu u kojem se množe ćelije tumora koje u pcl-fazi treba da budu razgrađene od naših dobrih pomagaca. Ovo je hirurgija prirode, neprevaziđena u preciznosti. Za razliku od "modela velikog mozga" gdje mogu da postoje "vječno viseći" konflikti, koji staviše omogućavaju biološko-socijalne programe, kod "modela starog CNS-a" (endoderm moždanog stabla i stari mezoderm malog mozga) su konfliktoliza i posljedično uklanjanje tumora upravo pretpostavljeni. Ne postoji primitivni narod u kojem tuberkuloza nije prisutna, ali takođe u ovim narodima ne postoji slučaj karcinoma štitne žlijezde koji zbog nedostatka mykobakterija ne bi bio razgrađen, a pacijent podlegao sa razvijenom slikom Basedow-a. Isto važi za tumore prednjeg režnja hipofize. Sta bi inače ljudski organizam sa ovom količinom preventivno namnoženih bakterija, koje su se razvile u istom taktu kao što su to činile tumorske ćelije, kad one ne bi izvršavale svoj posao uklanjanja. Zašto bi se uopšte do te mjere namnozile? Uostalom, i bilo je jasno da organizam ne može da upotrebljava bakterije tuberkuloze za organe kojima ne upravlja stari CNS. Jer nije poznata tuberkuloza pločastog epitela, kostiju i mozga iako školski medicinari sebi zamišljaju da "zli" mikrobi razaraju skoro sve na šta naidu. Oduvjek je postojao niz ljekara koji su tvrdili da su kod pacijenata oboljelih od raka vidali gljive i bakterije u jednoj kapi svježe krvi. Oni su bili ismijavani mada su imali potpuno pravo. Međutim, svoje navode nisu mogli da dokazu na svakom slučaju, jer su samo stariji pacijenti pokazivali ovako nešto i to ako su imali SBS sa tumorom kontrolisan starim CNS-om. Oni su to imali još u ca-fazi, što je podizalo sedimentaciju. Ranije se to nalazilo u puno većoj mjeri nego danas, jer smo mi, čarobnjački učenici, pokušali da iskorijenimo TBC, satanizujući je u svom nerazumijevanju.
   2. Bakterije su radnici koji pomažu u uklanjanju i ponovnoj izgradnji u "modelu koji kontroliše srž velikog mozga". One mogu da razgrade kost na jednom mjestu, a odmah do njega da je izgrađuju. Ranije su hirurzi mislili da prelomi kostiju moraju biti "sterilni". Danas se u slučaju preloma spolja uvrće što je moguće više šrafova da bi se unijelo više bakterija koje optimiraju zacjeljivanje kosti. Bar se primjetilo da to ne škodi. Ne samo da bakterije djeluju nakon konfliktolize, nego se one i razmnožavaju tek nakon konfliktolize. Normalno bakterije rade samo ako je najprije postojao odgovarajući konflikt i ako je riješen. Međutim, mezodermalno orijentisane bakterije, kao i vezivno tkivo (i ono kontrolisano od srži velikog mozga) liječe sve povrede u našem organizmu. I tu uvijek postoje bakterije. Ranije smo to zvali "superinfekcijama".
   3. Virusi su čisti graditelji. Svoje aktivnosti započinju sa konfliktolizom i tad počinju i da se razmnožavaju. U biološki inaktivnom stanju su praktično mrtvi. Tek u organizmu, ukoliko je ovaj u pcl-fazi kontrlisanoj od kore velikog mozga i to sasvim specijalnoj (npr. ulceracije žučnih kanalića jetre u pcl-fazi = hepatitis, odnosno virusni hepatitis A, B ili C), ranije mrtve partikule bjelančevina, po imenu virusi, djeluju kao katalizatori u svrhu optimiranja procesa ozdravljenja, specijalno kod ulceracija pločastog epitela. Da li virusi prave jak otok da bi ubrzali proces ozdravljenja još nije sigurno utvrđeno, ali mnogo šta govori u prilog ovom. Kako su mnogi cjevasti organi iznutra presvučeni pločastim epitelom (kontrolisani od kore velikog mozga), česte su komplikacije u vidu okluzije (neprohodnosti), jer sluznica ovih organa otičući prolazno zatvori lumen (bronhije, koronarne arterije i vene, žučne i pankreasne kanaliće, ostatke skrznog luka). Ovo "prolazno" može da traje mjesecima. U nekim slučajevima, bronh može da ostane zauvijek neprohodan. Nakon mjesta okluzije se obrazuje tzv. atelektaza (bronhijalna grana koja se ne ventilira). Na rentgenskom snimku se ostali zrakom ispunjeni dijelovi pluća pokazuju gušće, odnosno bijelje u odnosu na nju. Ove atelektaze pluća se u školskoj medicini pogrešno smatraju bronhijalnim tumorima. Nažalost da je to tako, jer jedino što je tu pogođeno je sluznica bronha sa ulcerama koje su upravo u ozdravljenju, inače bronh ne bi bio zatvoren i atelektaza ne bi bila vidljiva. Žučni kanalići jetre, koji dobijaju ulcerozne promjene za vrijeme konflikta sekiracije za revir (biološki smisao je da promjer kanalića time bude povećan), takođe se zatvaraju otokom sluznice u pcl-fazi, što ima za posljedicu zastoj žuči koja više ne otiče, ako je istovremeno pogođeno mnogo žučnih kanalića. Pacijent dobija žuticu, braon urin i aholičnu blijedu stolicu zbog nedostatka žučnih pigmenata. Pa i u situaciji kad virusi nisu prisutni (non-A, non-B i non-C hepatitis) takođe imamo hepatitis, ali on ne zacjeljuje "pravilno". Dakle, nisu virusi ti koji izazivaju hepatitis, kao što smo mi, pametni medicinari, u svojoj naivnosti vjerovali, nego se naš organizam sluzi njihovim prisustvom da bi optimirao proces ozdravljenja.
6. Kontrola mikroba
   Kontrola mikroba se odvija preko mozga. Oni ne rade protiv nas, nego za nas kao naši vjerni pomagači i pratioci u našoj evoluciji milionima godina. Zajedno sa programima naših organa, u različitim relejima našeg kompjutera-mozga su uprogramirani i naši vjerni saradnici mikrobi. Ovdje se može govoriti o "umreženosti". Svaka vrsta mikroba ima svoju specijalnost. Postoje mikrobi usko specijalizovani i oni koji djeluju kao zamjena na širim područjima, ali svi se oni drže granica klicinih listova. Naravno da u graničnim područjima postoje mala preklapanja, ali ona su upadljivo mala.
7. Tok ozdravljenja bez učešća mikroba
   Ukoliko specijalizovani mikrobi nisu prisutni, ozdravljenje teče uprkos ovom, ali ne i biološki optimalno. Npr. ozdravljenje od konflikta smrtnog straha protiče nakon konfliktolize s bakterijom tuberkuloze koja izaziva kazeozu, iskašljavanje i kavernizaciju ovalnog žarišta. Isto ovalno žarište (adeno-karcinom) biva bez prisustva bakterija jednostavno ožiljno inkapsulirano, ali ne i razgrađeno. Stvaranje kaverne nakon kazeoze i iskašljavanja je biološki funkcionalno očigledno optimalnije. Analogno važi za sve ostale mikrobe. Takođe, ovako zarastaju ulceracije žučnih kanalića jetre bez prisustva virusa (non-A, non-B i non-C virusni hepatitisi). Tok ozdravljenja sa virusima je fudroajantan, ali kraći i očigledno nudi veću biološku šansu za preživljavanje nego bez virusa.
8. Epidemije i zaraze
   Isto kako nas plaše rakom jer je "zloćudan", tako smo od davnina bili plašeni "zlim mikrobima". Strah od zaraza i nije tako neosnovan, ali za to nisu krivi mikrobi, nego civilizacija, odnosno njene mnoge zablude. U osnovi, kod mikroba postoje dvije mogućnosti. Prva je da svaki region ima endemične mikrobe, dakle niko ne može da dobije "nove " mikrobe jer već ima sve koji se u regionu mogu imati. Druga mogućnost je da se higijenom, separacijom i vakcinama spriječava da čovjek oboli od mikroba, odnosno njegove posljedice kao što su toksini itd... Drugu mogućnost prouzrokuje civilizacija. Vidjeli smo da su nam naši prijatelji mikrobi itekako potrebni, jer bez njih osmišljeni biološki programi protiču nekompletno, što u mnogim slučajevima za nas može biti smrtno. Coli bakterije naših crijeva smo upoznali kao simbiote, ali i drugi mikrobi su u osnovi isto to. To uvidamo i razumijemo svakako tek kad kod nas protiče jedan SBS, odnosno ne može pravilno da protekne u nedostatku mikroba. U prirodi, kod primitivnih naroda i kod životinja se ovako nešto praktično ne dešava. Civilizacija nije ubačena u biološke programe našeg organizma. Što se tiče tzv. opasnosti od infekcije, naročito egzotičnim mikrobima, možemo da kažemo sljedeće. Isto kao što naš organizam, odnosno naš kompjuter-mozak nema biološki program za automobil, avion ili televizor i kao što srna nema program za metak dometa 2 km, tako naš mozak-kompjuter takođe nije spremljen za promjenu mjesta boravka udaljenog nekoliko hiljada kilometara u roku od par sati, ponekad u sasvim drugoj klimatskoj zoni sa sasvim drugim mikrobima. Ono što je sasvim normalno za stanovništvo centralne Afrike, jer su na to naviknuti od malih nogu, za nas posjetioce uopšte nije normalno. Primjer za to su za nas bezazlene morbile, koje mi normalno prebolimo u dječijem uzrastu. U stvari virus morbila biva prenošen, ali oboljeva samo onaj ko je prethodno prošao odgovarajući konflikt i sad je upravo u fazi ozdravljenja. U slučaju morbila, u pitanju je konflikt sluznice usta ili sinusa sa sadržajem " tu nešto smrdi". Kad su morbili odneseni u Ameriku, umrlo je mnogo hiljada odraslih Indijanaca, ali nijedno dijete. Svaki ljekar u Evropi zna da takođe kod nas prva infekcija odraslog morbilima može da se završi smrtno. Kod djece je ona uvjijek bezazlena. Isto važi za koleru i žutu groznicu u Evropi. Mi onda kažemo da su ljudi u Srednjoj Americi "prokuženi". Da su mikrobi tako opasni kao što tvrde naša medicinska higijena i bakteriolozi, nijedan hodočasnik ne bi smio da preživi kupanje u Gangu i ne bi mogao da ostane u životu nijedan žitelj siromašnih gradskih četvrti. Ako se napravi takozvani bris usta i bakteriološki pregleda, onda jedan zdrav čovjek ima skoro sve sorte bakterija koje su kod nas uobičajene. One su onda označene kao bezopasne ili apatogene. U pcl-fazi, koja je do sad označavana kao infektivna bolest, nalazimo namnoženu samo jednu vrstu bakterija iz cijelog ovog ansambla. I onda već kažemo da je ova ista vrsta sad "patogena", da izaziva bolest.

Moramo da budemo načisto sa dva pitanja:

1. Sta je to što smo ranije zvali "infektivna bolest"?
2. Sta je epidemija ili zaraza, kod kojih istovremeno mnogo ljudi pokazuje iste tjelesne simptome i tzv. infektivnu bolest?

Infektivne bolesti nisu ništa drugo nego različite faze osmišljenih bioloških naročitih programa prirode, koje karakterise: vagotonija, umor, spavanje tek od tri sata po ponoci. Kod tuberkuloze kontrolisane starim CNS-om, ovom svemu se pridružuje i noćno znojenje.

Pored ovog, svaka infektivna bolest ima i svoje naročitosti, kao npr. egzantemi na koži kod morbila, rubeole, sarlaha i varicele, zatim otoci sluznice bronhija, tegobe pri gutanju, različiti toksini kao kod difterije, tetanusa itd..

Ovim bolestima stalno prethodi faza aktivnog konflikta, koju nismo primjetili, odnosno koju nismo identifikovali kao bolest. Ova faza se takođe ne može gledati kao "bolest" u strogom smislu.

Ako bismo jednom sportisti, koji je par sedmica prije obolio od bronhijalnog karcinoma (ca-faza ulceracija bronha kod konflikta straha za revir), i time odjednom mogao brže da trči, rekli da je bolestan, onda bi on prije govorio o poboljšanju svoje fizičke kondicije i sl, a sigurno ne o bolesti. To da on u pcl-fazi nije više u formi jer je "bolestan" i ima temperaturu svima je jasno, pa i njemu samom.

U udžbenicima školske medicine na temu infektivnih bolesti imamo opisane ogromne količine simptoma i tokova bolesti. Ovo u suštini nije bilo pogrešno i takođe je korisno o tome znati u Novoj medicini. Ali, uz sve to, nismo razumjeli ništa od principa SBS-a. I sad kad ih razumijemo, simptomi npr. tetanusa i difterije nisu za nas ni u kom slučaju bezazleni.

Što se tiče drugog pitanja, šta su epidemije i zaraze:

Deseti stih pjevanja prvog Ilijade govori kako bog Apolon šalje kugu na ahejski tabor jer je kralj Agamemnon uvrijedio Apolonovog sveštenika Hrisa, odbivši da mu dâ kćer Hriseidu na otkup, koja je Agamemnonu pripala iz ratnog plijena. Apolon je gnjevan:
strašnu bolest baci u vojsku, te ginjahu puči,

Stih 48:
Zatim podalje sedne od lade te izmetne strelu,
srebrni zvekeće luk mu i zlozuko zvižde mu strele
Najpre on mazge zgadati uzme i brzu paščad,
onda oštrljatu strelu i na ljude odapne same,
streljaše: svuda zaplamteše leševa lomače sive.

Na zaraze se gledalo kao na kaznu prethodno uvrijeđenog boga. Zaraze su dolazile, mnogi su stradali i one su ponovo odlazile.

Ovaj primjer sam izabrao zbog tog jer je tipičan za situaciju koja je nekad bila relativno česta - opsada jednog grada. Ilijada , kako je poznato, govori o desetoj godini opsade Troje. Kuga je često pogađala opkoljene, ali isto tako često i njihove osvajace.

Kako se ovakva jedna zaraza može dovesti u sklad sa saznanjima Nove medicine?

Bacil kuge, koji se prenosi na čovjeka sa pacova preko buva, očigledno mora doći spolja, dakle nije endemičan. U ovom naročitom slučaju, situaciju možemo uporediti sa unošenjem virusa morbila u Ameriku među Indijance. Ljudi koji nisu umirali nisu više ni oboljevali kod ponovljene epidemije.

S druge strane, mora da nam bude jasno da ovakve zaraze nema kod tzv. primitivnih naroda, očigledno zbog tog što kod njih nema putnika iz daleka koji bi mikrobe donijeli.

Ali u kakvom odnosu ovo stoji sa konfliktima, odnosno osmišljenim biološkim naročitim programima prirode.

Opkoljeni su imali slične ili iste konflikte uvijek kad bi nanovo odbijali napade protivnika. U slučaju zauzimanja grada, ako bi branioci uopšte preživljavali, ovome bi prethodilo porobljavanje kompletnog stanovnistva.

Osvajači su takođe imali slične ili iste konflikte ako je opsada trajala, a pokušaji osvajanja mjesecima ili godinama bili uzaludni. Deset hiljada ludi, na jednoj strani, i deset hiljada na drugoj strani je imalo sličan ili potpuno isti konflikt npr. u situaciji kad bi jedan napad bio krvavo odbijen. Mnogi bi pali, još više bi ih bilo ranjeno, životne namirnice su bile na izmaku, hrabrost zatočenika bi porasla, svaki čas se moralo računati sa probojem i pojačanjem koje bi opkoljenima pružilo pomoć.

Ono što je za ljude koji stalno žive u centralnoj Africi sasvim normalno, jer su na to prilagođeni od djetinjstva, za nas posjetioce to nije ni u kom slučaju normalno.

Mikrofobija, koja je široko rasprostranjena po medicinskim krugovima, jedan je od odlučujućih znakova da naša današnja medicina ne poznaje suštinu.

Takođe, ovaj ontogenetski uslovljen sistem mikroba 4. biološkog zakona će iz temelja da promijeni kompletnu medicinu.