ljutnja kao duhovna praksa

Čujemo i čitamo o savjetima kako su negativne emocije uzrok tjelesne i psihičke nestabilnosti te kako je potrebno osloboditi se negativnih emocija i zamijeniti ih pozitivnima kako bi bili zdravi, sretniji i zadovoljniji.
Ovakve “duhovne istine” dio su mita o negativnim emocijama koji je odavno prisutan u medijima, a dio je poprilično infantilnog pogleda na svijet čiji okvir nekritički korisite i razni stručnjaci samorazvoja i gurui samopomoći, pa čak i neki duhovni pravci i religijske doktrine.

Sve emocije su prirodne i zdrave

Ako nešto kategoriziramo kao “negativno” onda očito pri tome mislimo kako postoji nešto nevoljeno, loše, nevrijedno, destruktivno, nedovoljno dobro, nešto čega se plašimo, nešto što želimo izbjeći, nešto što nas ograničava. A takvu etiketu gotovo uvijek imaju emocije poput straha, ljutnje, ponekad i tuge.
Emocija je naziv za čovjekovu rekaciju na neki događaj te nas tako povezuje s ljudima i svijetom u kojem živimo. Većina psiholoških istraživanja navode kako se emocionalni život čovjeka može svesti na 4 temeljne emocije – ljutnja, strah, tuga i zadovoljstvo, a sve ostalo su kompleksnije i specijaliziranije nadgradnje ovisne više o društveno-kulturnom kontekstu.
Ljutnja i strah su normalne ljudske emocije i prisutne su u svima. Štoviše, one su dio temelja zgrade našeg emotivnog života. Ako ih proglasimo negativnima, negiramo li time i dio našeg temelja, ne isključujemo li time i dobar dio našeg emotivnog života? Nismo li time negirali i obezvrijedili dio sebe?
Kako se možete osloboditi dijela sebe i tvrditi da ćete tako biti sretni?
Štoviše, ako su emocije reakcije na događaje te nas povezuju s ljudima i svijetom, što će se dogoditi ako se dijela emocija oslobodimo i odbacimo?
Pojednostaviti naš emotivni život na pozitivne i negativne emocije može imati opasne posljedice.
Realnost je puno kompleksnija, a i mi smo kompleksnija emotivna bića, a reducirati ga na pozitivno i negativno, crno i bijelo, svijetlo i tamu je poprilično infantilan i nerealan način nošenja s životom.
Rezultat mita o negativnim emocijama je negativna slika o sebi. Kada čovjek osjeti strah, tugu, ljutnju ili bilo koji drugi sadržaj kojeg je obilježio kao negativnog, tada zapravo diskriminira sebe. I tada regairamo novim osjećajima, najčešće krivnje ili srama što nismo čisti, dobri, pozitivni u skladu s moralnim ili duhovnim vrijednostima pa se odlučujemo za još jednu kuru duhovne dijete ili psihološkog čišćenja. I tako u krug.

Emocije i realnost

U realnosti upravo su te diskriminirane “negativne” emocije često najdirektniji i najprikladniji odgovor na situaciju. Ako su naše tjelesne ili emotivne granice napadnute, često nam ljutnja daje snagu da se zauzmemo za sebe i prekinemo napad. Ljutnja je ponekad jedino sredstvo koje nam daje snagu da reagiramo protiv nepravde i napada. Kada se suočavamo s gubitkom, tuga je prirodna reakcija na situaciju koja nam omogućuje zdravo iscijeljenje. Strah nam omogućava trenutnu reakciju i izbjegavanje opasnosti.
Kao poveznica s drugim ljudima, emocije čine velik dio naše komunikacije i odbacivanje dijela njih osiromašujemo našu komunikaciju te se izlažemo riziku da našu poruku neće čuti, niti će biti shvaćena i prepoznata od strane drugih. Emocije iznimno brzo komuniciraju s drugima. Na primjer, u opasnoj ili emocionalno nabijenoj situaciji, vaše će emocije biti signal drugima da i oni reagiraju emotivno, što je često upravo ono što je potrebno za zdrav i intiman odnos.
Postoje situacije kada tkz. pozitivne emocije poput zadovoljstva i sreće znaju povrijediti, oštetiti i pogrešno usmjeriti druge ljude. Puno je situacija u kojima netko osjeća zadovoljstvo zbog tuđe nesreće, ili u svojoj sreći zaboravlja na druge ljude, ili u svojoj “pozitivnoj” ambiciji i samopouzdanju gazi preko drugih, često najbližih članova svoje obitelji ili poslovnih suradnika.

Rješenje?

Ne možete se osloboditi emocija. Ne možete ih ušutkati. Ne možete ih učiti duhovnosti kako bi trascendirali svoju prirodu. Ljutnja će uvijek biti ljutnja, kao što će strah uvijek biti strah. Ne možete im postaviti ciljeve, reći što da rade, uvesti ih u odnos ili usmjeriti u karijeru. Ne možete ih se osloboditi niti riješiti na bilo koji način.
Emocije su jednostavno reakcije na događaje i predstavljaju određeni vid psihofizičke energije u pokretu. Poput vjetra, vode ili vatre, kreću se prema svojoj prirodi koja se ne može promjeniti. Ono što vi možete:
  • Bez obzira o kojoj se emociji radi, kada se pojavi, dopustite si osjetiti njezinu prirodu
  • Ne stvarajte priču o emociji, ne racionalizirajte, usmjerite se na osjećanje
  • Osjetite emociju bez da je izražavate i da joj dajete fizičku ekspresiju
  • Osjetite vaš otpor prema emociji, osjetite koliko ne želite osjećati emociju, koliko vam se gadi, koliko se sramite, koliko se krivite, koliko se osjećate nečistim
  • Odbacite sve stavove o emociji i usmjerite se ponovo na osjećanje

Ljutnja

Može li ljutnja biti dio duhovne prakse? Kakav je odnos između ljutnje i samorazvoja? Duhovni, religijski i sistemi samorazvoja većinom vide ljutnju kao destruktivnu i negativnu emociju koja nam zagorčuje i uništava život. Ovakvo nerealno odbacivanje emocije je poput amputacije udova, rezultirajući snažnijom podvojenošću između “ispravnog” duhovnog i “negativnog” materijalnog svijeta.

Nelagodnost u kulturi

Ako već moramo okarakterizirati emocije, onda bi svrsishodnije bilo reći da ljutnju prati određeni stupanj nelagode. Budući da je ljutnja direktno vezana za agresiju, a otvoreno agresivno ponašanje društveno neprihvatljivo, nepoželjno te često sankcionirano, razumljivo je da otvoreno iskazati ljutnju može biti nelagodno. Međutim, ne smijemo zaboraviti da ljutnja nije isto što i agresija.
Ljutnja je posve normalna i zdrava ljudska emocija, dok je agresivno ponašanje instinktivan način izražavanja ljutnje, često izuzetno štetan za osobu i okolinu. Današnje društvo sankcionira agresivno ponašanje, no pritom se malo trudi pokazati pravilne i konstruktivne načine izražavanja ljutnje, nesvjesno i prešutno sankcionirajući i diskriminirajući ljutnju kao emociju.

Diskriminacija u duhovnosti

Različiti duhovni putevi i sistemi samorazvoja kao da ne vide tu razliku, i upadaju u istu zamku diskriminacije, odbacujući ljutnju kao važan čimbenik samorazvoja i etiketirajući je kao neprijatelja.
Ljutnja će uvijek biti ljutnja i ne možemo je odstraniti iz našeg psihofizičkog sistema. Ako to i pokušamo, ljutnja će akumulirati u agresiju koju će naša domišljata psiha ispoljiti na drugačije načine. Zato većina ljudi koji su na putu samorazvoja najčešće izražavaju ljutnju na pasivno-agresivan način.

O pravednosti

Ljutnja ima svoju duhovnu i razvojnu svrhu – održavanje ravnoteže i pravednosti.
Pravednost je bitan imperativ u mnogim duhovnim tradicijama. Od judaizma, kršćanstva, islama do hinduizma i taoizma te mnogih drugih religija, imperativ pravednosti kao prakse definira cijeli spektar ljudskih interkacija, često i prema životinjama i okolišu u kojem pojedinac živi. Biti pravedan znači odnositi se pošteno i iskreno, prihvaćajući jednakost i dostojanstvo drugog kako bi se održala ravnoteža u odnosima i zajednici.
Ljutnja je reakcija na nepravdu.
Ljutnja je indikator, alarm koji se pali kada su granice fizičkog, emotivnog, mentalnog i duhovnog sistema prekršene. Ljutnja je reakcija na neravnotežu u transakcijama između nas i drugih. U realnosti ne postoji besplatni ručak. Niti jedna transakcija između nas i drugih ne događa se besplatno. Netko će uvijek platiti za neravnotežu. Ili ćemo platiti mi ili će platiti drugi.
Stoga, kada nas netko povrijedi i napravi nepravdu, kada se dogodi neravnoteža, ukoliko ne reagiramo i vratimo drugome ono što je njegovo, ukoliko ne naučimo drugačije se postaviti u odnosu i ukoliko ne uspostavimo ravnotežu, ljutnja će ostati u nama i na kraju će nama naplatiti račun.
Ponekad ćemo pokušati uspostaviti ravnotežu tako što ćemo nesvjesno pravdu tražiti na drugom mjestu, pokušati nekom trećem naplatiti za neravnotežu. Često su to naši partneri, djeca, prijatelji, poslovni suradnici, kućni ljubimci koji trpe otvoreno agresivne ili pasivno agresivne ispade za koje nisu odgovorni.
Ako vam se čini da je ovaj koncept naplate neravnoteže nespojiv s putem samorazvoja i duhovnosti, razmislite o konceptu karme u istočnjačkoj kulturi ili o konceptu grijeha u zapadnoj. Obrasci naplate neravnoteže i nepravde su duboko ukorijenjene u našim duhovnim pogledima.

Vratiti drugome

Vratiti drugome znači prvenstveno izreći i osvijestiti drugome kako je stvorena neravnoteža. Ne samo da time djelujemo pravedno i uspostavljamo ravnotežu u vlastitom biću, definirajući vlastite granice, već i omogućujemo drugima priliku za osobni rast. Na drugome je, naravno, hoće li to prihvatiti ili ne. Ukoliko to učinimo “ovdje i sada”, dakle upravo kada se nepravda stvorila, drugi će imati priliku doći do uvida o posljedicama svog čina te možda promjeniti sebe i spriječiti daljnje širenje “emotivne kuge”.
Ljutnja na nepravdu je pravda.
To je onaj povratni zamah drugog kraja vage pravednosti koji vraća ravnotežu. Pravedna ljutnja pomaže vidjeti što je nepravedno i može nas motivirati kako bi pozitivno djelovali u svijetu. Ako se ne možemo ili ne smijemo ljutiti, možemo li onda biti pravedni?
Vedran Korušić | objavljeno na alternativa.hr