unutarnje_dijeteVećina odraslih realno nisu odrasla. Starimo, to je neosporiva činjenica jer naša tijela stare, ali psihički gledano, starenje nije isto što i odrastanje. Prava “odraslost” podrazumijeva prepoznavanje, priznavanje i preuzimanje odgovornosti kao dovoljno dobar roditelj za dijete u sebi.

Poput Petra Pana

Većina postane ozlojeđena i razočarana obavezama i odgovornostima koje obavljamo kao odrasli. Gledamo na posao i dnevne zadatke kao opterećenje, a na odgovornost kao nužno zlo. Želimo da nas se zaštiti i pazi. Želimo da nam se dive i bezuvjetno voli. Borimo se sa željom da ostanemo u krevetu i izbjegnemo obaveze. Prisiljavamo se na rad kako bi izbjegli bježanje od realnosti. Ponekad je rad jedino mjerilo našeg ostanka u realnosti. Poput Petra Pana, želimo živjeti u Snokraju. Takav položaj zapravo je uloga djeteta unutar tijela odraslog čovjeka.
Iako ljudi sazrijevaju fizički i postaju sposobniji u praktičnom smislu, rijetko kada postaju svjesni nesvjesne kontrole i utjecaja unutarnjeg djeteta. Za mnoge život ne vodi odrasli pojedinac već emotivno unutarnje dijete koje živi u tijelu određene starosti.
Petogodišnjaci koji žive u četrdesetgodišnjem tijelu. Dječaci i djevojčice poslani u svijet kako bi činili posao odraslih. Ljudi koji često imaju pretjerane emotivne reakcije na situacije koje su nebitne u ukupnom poretku njihovog života, ali propuštaju reagirati na situacije koje su važne ili presudne za njihovu dobrobit.
Šestogodišnjaci ili desetgodišnjaci koji pokušavaju ostvariti zreli odnos ili brak. Oni koji nesvjesno preuzimaju ulogu roditelja ili djeteta u odnosima prema voljenim osobama, ili nesvjesno pokušavaju stvoriti roditelja od svog partnera formirajući fantazijski odnos kako bi sebi osigurali sigurnost i zaštitu.

Realnost dječjeg svijeta

Može li dijete imati zreli odnos? Karijeru? Samostalan život? Ovaj nesrazmjer se događa svakome od nas, neprestano. I onda se pitamo zašto se naši odnosi raspadaju. Zašto ne uspijevamo u životu. Zašto se osjećamo tjeskobno? Uplašeno? Nesigurno? Izgubljeno? Usamljeno?
Zapitajte se kako bi se osjećalo dijete koje je prisiljeno snalaziti se u svijetu odraslih bez odgovarajuće roditeljske zaštite, strukture, potpore i supervizije?
Kada ljudi nesvjesno žive iz uloge djeteta, osjećaju se nemoćnim i pasivnim, u nemilosti drugih i svijeta koji ih okružuje, ali i u nemilosti svojih vlastitih emotivnih i kognitivnih reakcija. U realnosti dječjeg svijeta, dijete je bespomoćno i posve zavisno te je često žrtva negativnih okolnosti koje su izvan njegove kontrole. Djeca osjećaju, ali su u nemogućnosti djelovati ili protestirati za svoju korist.
Zvuči poznato? Mnogi se tako osjećaju jer se odrastanje nije dogodilo.

Dovoljno dobar roditelj

Odrastanje znači učiti kako se odnositi s djetetom u sebi na način kao što se dovoljno dobar roditelj odnosi prema vlastitom djetetu kroz neprestanu zaštitu, potporu, njegovanje i prihvaćanje, ali i kroz disciplinu, postavljanje granica i jasnu strukturu.
Disciplina, postavljanje granica i strukture dio su roditeljske uloge jer unutarnje dijete ima i svoju tamnu stranu.
Ideja unutarnjeg djeteta dominira područjem popularne psihologije, rasta i razvoja, samopomoći i metoda terapije. Zapravo, riječi “rast i razvoj” povezane su sa djecom. Djeca rastu, djeca se razvijaju. Rad na sebi, kako se to popularno zove, zadnjih je nekoliko desetljeća usko povezan s idejom da u nama postoji dio koji je središte emocionalnog života, a neki idu toliko daleko da ga nazivaju i duhovnim središtem, izvorom cjelokupnog bića. Taj dio često se imenuje Unutarnjim djetetom, a u sve brojnijoj literaturi koja se time bavi prevladava nekritičko mišljenje o predivnom slatkom entitetu koji zna sve odgovore i prepuno je kreativnih sposobnosti.

Unutarnje dijete nije božanstvo

Rad s unutarnjim djetetom sadrži opasnost da svjesno ili nesvjesno podlegnemo izazovu idealizacije našeg unutarnjeg djeteta do te mjere da ono postane objekt, autonoman od ostatka naše ličnosti. U toj slijepoj ulici unutarnje dijete postaje neka vrsta božanstva kojeg idealiziramo i čija je jedina svrha postojanja u njemu samom. Ne čudi da su božanstva često zaokupljena samim sobom poput djece. Božanstva imaju nadljudske osobine, a potenciranje kvaliteta česta je posljedica idealizacije unutarnjeg djeteta. Čini se kao samodostatno biće koje nikako ne može pogriješiti i izvor je mnogih kvaliteta. Ova slika često otkriva naše nesvjesne fantazije o vlastitoj svemoći i grandioznosti.
Činjenica je da se djeca boje. Činjenica je djeca nemaju razvijene kapacitete da sami sebe fizički zaštite. Činjenica je da su djeca najranjivija bića, ali istodobno i vrlo agresivna bića. Isto vrijedi i za unutarnju djecu. Ako ne priznajemo te činjenice zapravo ne dopuštamo unutarnjem djetetu da se boji, da bude ranjivo, da traži zaštitu, da se ljuti. Inzistiranje na ljudskosti unutarnjeg djeteta omogućuje nam izbjegavanje zamke idealizacije i realniji kontakt sa samim sobom.

Dijete nije svemoguće

Dijete nije ekskluzivni nositelj i vlasnik kvaliteta poput znatiželje, spontanosti, uzbuđenja, radosti i oduševljenja životom, nevinosti i nježnosti. Naravno, sve te kvalitete, u većoj ili manjoj mjeri, po prvi se put pojavljuju u djetinjstvu, ali vjerovati da ekskluzivno pripadaju unutarnjem djetetu je pogreška.
Takve kvalitete inherentne su nama kao ljudskim bićima, bez obzira bili mali ili veliki. Posve je moguće biti odrastao i istovremeno spontan, znatiželjan i nježan, a pri tome se ne osjećati kao dijete. Problem nastaje jer su te kvalitete ponekad zakočene i zamrznute u djetinjstvu zbog lošeg iskustva ili nedovoljnog poticaja, a da bismo ih oslobodili i razvili moramo se vratiti tamo gdje smo stali. No, vraćanje u djetinjstvo ne znači ostajanje u njemu, već isključivo povezivanje i integraciju u sadašnjosti gdje bi trebali nastaviti živjeti kao odrasli. Međutim, to često nije slučaj. Iako kao odrasli mislimo da znamo tko smo i što želimo od života, uz malo samoopažanja postaje jasno da je naš identitet vrlo krhak jer se temelji na ograničenim kapacitetima i nesigurnostima djeteta.
Tamna strana unutarnjeg djeteta živi u prošlosti i stvarajući neželjene misli, osjećaje, senzacije i strategije uzrokuje da odrasle osobe reagiraju u sadašnjosti kao da su u prošlosti. Naše unutarnje dijete odražava svoj nedostatak zrelosti kroz neprestanu reaktivnost i otpor prema realnosti. Na primjer: postajete li uplašeni, ljuti ili frustrirani kada ne dobijete ono što želite na način na koji to želite i kada to želite? Plaše li vas konflikti i konfrontacije? Kada nastanu problemi, osjećate li se malim, želite pobjeći, postati nevidljivi? Očekujete da se drugi brinu o vama? Pretvarate se ili skrivate kako se doista osjećate?

Što je Unutarnje dijete?

Postoji široko rasprostranjeno pogrešno shvaćanje kako se trebamo fokusirati samo na pozitivne, svijetle strane naše prirode. Ova opasna ideja negira velik dio našeg životnog iskustva stvarajući sistem vjerovanja koji nije uzemljen u realnosti. Misliti pozitivno neće nas osloboditi od lošeg iskustva i nedostataka u prošlosti, kao što nas neće razriješiti nesvjesnih sjenovitih sadržaja koje nosimo u sebi. Ne postajemo zreliji ako pozitivno mislimo. Ista greška nerazumijevanja događa se s idejom unutarnjeg djeteta. Vidimo samo ono što je pozitivno, i to najčešće preuveličavamo, dok sjenovite sadržaje djeteta kojeg nosimo u sebi želimo sakriti, negirati i odbaciti.
Unutarnje dijete je nezreo sadržaj naše osobnosti koje nema kapacitet za istinsku intimnost, suosjećanje, hrabrost, strpljenje, odgađanje zadovoljstva, zrelo razumijevanje, sposobnost razlučivanja, toleranciju boli ili neugode, mudrosti stvorene na temelju iskustva i svih drugih kvaliteta zrelosti. Dio odrasle uloge je naučiti kako se odnositi s djetetom u sebi na način kao što se dovoljno dobar roditelj odnosi prema vlastitom djetetu kroz neprestanu zaštitu, potporu, njegovanje i prihvaćanje, ali i kroz disciplinu, postavljanje granica i jasnu strukturu.
Unutarnje dijete trebamo štititi i njegovati, ali i postaviti granice tako da ne upravlja našim životima jer djeca ne mogu i ne znaju upravljati.
Do kada ćemo biti djeca?
Glavne prepreke u našim nastojanjima da živimo život autentičnog i odraslog bića jesu strahovi povezani s odrastanjem. Simbolička separacija od roditelja i drugih osoba koje su predstavljale sigurnost tijekom odrastanja. Odrastanjem učimo izabrati vlastiti životni put kroz preuzimanje novih uloga i stvaranjem novih odnosa. Izlazak iz starih odnosa može stvoriti osjećaj straha i podići razinu anksioznosti. A kada smo uplašeni i anksiozni težimo povratku zavisničkim odnosima.
Zavisnički odnosi daju nam osjećaj sigurnosti jer zavisimo od druge strane, druge osobe u tom odnosu koja nam daje sigurnost koju trenutno nemamo.
Preferiranje fantazije kao obrambenog mehanizma nad realnim mogućnostima – Traumatični događaji tijekom djetinjstva otvaraju mogućnost potiskivanju, disocijaciji i različitim stupnjevima povlačenja u svijet fantazije. Ukoliko postanu navika, ovi procesi postaju ovisnički i dugotrajni.
Egzistencijalni strah kao prijetnja – Osjećati sebe kao nezavisno, autentično odraslo biće vezano je i za svijest o bolnosti egzistencije. Bavljenje egzistencijalnim pitanjima uvijek podiže u nama reakciju u obliku egzistencijalnog straha – možda postoji nešto egzistencijalno drugačije u nama zbog čega nam prijeti izolacija ili odbacivanje. Taj strah je primitivna evolucijska reakcija na prijetnju separacije ili odbacivanja od strane obitelji/plemena, što je emocionalno jednako smrti.
Odrasli imaju više odgovornosti prema sebi i drugima – Odrasli nose veću odgovornost zavisnosti – mnogi zavise od odraslih i njihovih odluka, potpore, roditeljstva. To čini odrasle svjesnim da njihove vlastite nerazriješene zavisničke potrebe iz djetinjstva vrlo vjerojatno neće biti razriješene. Postoje različiti strahovi vezani za odrastanje, ali najveći je strah od smrti.
Strah od smrti – Strah od smrti prizivaju i pozitivni i negativni događaji. Ljudi postaju svjesni da (njihovo) vrijeme prolazi. Suočeni s bolestima, frustracijama u životu i stalnim podsjetnicima na smrt, počinju strahovati za svoj život. Paradoksalno, oni koji daju specijalnu vrijednost svojim životima, doživljavaju nevjerojatne uspjehe te pronalaze nove i jedinstvene gratifikacije, zapravo više pate od straha od smrti. Što više vrijednosti pridajemo životu, više možemo izgubiti u smrti.
Većina ljudi se povlači iz uloge potpuno odgovornog i živog odraslog bića kako bi izbjegla buđenje nesvjesnog (vrlo rijetko i svjesnog) osjećaja užasa od smrti. Sistematično provedena istraživanja otkrivaju da ljudi reagiraju na strah od smrti na podsvjesnoj razini i prema njemu prilagođavaju svoje živote, često bez ikakve svijesti od straha od smrti.
Negdje između treće i sedme godine djeca po prvi put uviđaju da će jednom umrijeti. Često je dječji odgovor na tu krizu potiskivanje osjećaja usamljenosti, beznađa, bijesa i užasa koji okružuju razvijajuću svjesnost o konačnosti egzistencije. Uspostavljaju se brojne psihičke obrane koje potiskuju i negiraju realnost smrti te stvaraju i održavaju fantaziju povezanosti kako bi spriječili da bol i užas u nesvjesnom postane svjesno. Jednom kada dijete potisne strah od smrti, određeni događaji u životu mogu ga pobuditi i pojačati, dok ga druge okolnosti mogu umanjiti. Obrane koje umanjuju strah od smrti najjače su prepreke na putu osobnog napretka i zrelosti.

Fantazija povezanosti

Povezanost s roditeljima daje djetetu sigurnost, ali ostavlja i mogućnost različitih fantazija u umu djeteta o prirodi te povezanosti. Rano u djetinjstvu, djeca formiraju fantazije kako bi kompenzirali negativna iskustva, npr. reducirali emocionalnu glad i frustraciju nastalu tijekom deprivacije, odbacivanja, odvajanja i gubitka. Kasnije u životu, iste te fantazije prelijevaju se u naše nove odnose, grupe i životne ciljeve. Zbog te fantazijske kvalitete da zavisimo o imaginarnim sadržajima, ljudi ostaju fiksirani na dječjoj razini funkcioniranja i projiciraju negativne aspekte privrženosti prema roditeljima na sadašnje situacije. Stupanj zavisnosti o fantazijskoj povezanosti proporcionalna je psihičkoj boli koju smo doživjeli u djetinjstvu. Ljudi koji pokazuju veliku zavisnost o fantazijskoj povezanosti u ekstremnoj mjeri ovise o drugima i ne uspijevaju funkcionirati kao odrasli.

Simbolička besmrtnost

Simbolička besmrtnost se očituje kroz težnju pojedinca da ostvari besmrtnost kroz svoja djela, akumulaciju moći i bogatstva ili kroz vlastitu djecu. Djeca ponekad doista preuzimaju strah od smrti svojih roditelja i žive njihove živote dijeleći iste stavove o životu, iste političke i religijske ideje, te iste karakterne crte. Mnogi roditelji teže formiranju djeteta prema vlastitoj slici, odbacujući djetetove interese i ciljeve te inzistirajući na vlastitim. Ljudi koji egzistiraju kroz ulogu djeteta često imaju preuveličanu pozitivnu sliku o sebi. Ovaj osjećaj posebnosti je svojevrsno magično mišljenje koje negira ranjivost i smrtnost. Na nesvjesnoj razini, oni vjeruju da se smrt događa drugima, ne njima. Održavaju sliku nedodirljivosti i omnipotencije, što je zapravo mehanizam preživljavanja koji su razvili u ranom djetinjstvu koji dolazi na vidjelo svaki put kada su anksiozni glede svoje smrtnosti.

Preokupacija trivijalnim problemima i temama

Izvjesnost smrti može uzrokovati paranoično stanje koje ljudi mogu projicirati na druga životna područja u kojima se ne osjećaju tako bespomoćno. Ljudi sami sebi odvraćaju pažnju baveći se trivijalnim problemima i događajima tako što pretjerano emotivno reagiraju na njih, čineći ih važnijima nego što doista jesu. Okupiranost trivijalnim stvarima omogućuje izbjegavanje važnijih pitanja o životu i smrti te ostanak u ulozi djeteta.

Mikrosamoubojstvo

Mikrosamoubojstvo odnosi se na niz obrana koje stoje na putu emotivne zrelosti tako što osoba samu sebe sabotira, napada i umanjuje. Pokušavajući nametnuti kontrolu nad vlastitom sudbinom, osobe odbacuju nova iskustva, odnose, seksualnost, važne prioritete i ciljeve. Držeći se tvrdoglavo progresivnih samounižavajućih stavova, pristajući uz ovisnička ponašanja, ulazeći u riskantne situacije i održavajući samonegirajuće navike, osobe zatvaraju pristup i stvaraju lažni osjećaj omnipotencije – umanjujući svoje živote i zasluge imaju manje za izgubiti u smrti. Međutim, u svojem povlačenju osjećaju bolne osjećaje – egzistencijalnu krivnju što su izdali sebe.
Strah, pogotovo strah od smrti, predstavlja glavni otpor ostvarivanju uspješnog i autentičnog života. Živjeti kao odraslo biće s minimalno obrana znači istovremeno biti svjestan egzistencijalne samoće, životne neodređenosti i nesigurnosti, ali i neograničene mogućnosti samoekspresije i ostvarivanja osobnog uspjeha

Kako odrasti? 3 bitne činjenice

Činjenica odrastanja: Preuzimanje odgovornosti za potrebe djeteta u sebi, postati dovoljno dobar roditelj samom sebi sada i ovdje, te u budućnosti.
Preuzimanje odgovornosti znači prihvaćanje realnosti djeteta u sebi. Ponekad ljudi usvoje koncept unutarnjeg djeteta, ali ono ostaje upravo to – koncept u njihovim glavama. Sumnja u realnost djeteta u sebi je otpor prema prihvaćanju realnosti naše prošlosti.
Dijete je dijete, bez obzira radilo se o unutarnjem ili vanjskom djetetu. Svako dijete zahtjeva ozbiljno posvećenje, ulaganje vremena i pažnje u svjesnu komunikaciju kako bi shvatili što je djetetu potrebno od nas koji smo sada i ovdje.
Činjenica odrastanja: Suočavanje s prošlošću i prihvaćanje nesavršenosti, nezadovoljstva i boli našeg djetinjstva. Odrastanje nosi u sebi gutljaj gorčine. Prošlost se ne može izbrisati.
Bez obzira koliko bolno bilo, ono što u prošlosti nismo dobili dovoljno kao djeca ili nismo uopće dobili, potrebno je osvijestiti u sadašnjosti. Traume, osjećaje tuge, straha, ljutnje, napuštenosti, razočaranja i depresije ne mogu se zaboraviti i izbrisati. Moraju se prihvatiti. Neke dječje potrebe su ostale nezadovoljene, svjesno ili nesvjesno, kod mnogih od nas, od strane naših nedovoljno savršenih roditelja ili staratelja.
Činjenica odrastanja: Želja za drugima koji će ispuniti naše potrebe osuđena je na propast, osim ako želite ostati živjeti u Zemlji čudesa.
Frustracije oko ispunjena temeljnih potreba za ljubavlju, prihvaćanjem, zaštitom, njegovanjem i razumijevanjem, jednako su prisutne u nama danas kao što su bile dok smo bili djeca. Mi koji se nazivamo “odraslima” neuspješno pokušavamo zadovoljiti svoje potrebe projicirajući ih na druge, tražeći neumorno druge da zadovolje ono što mi moramo sami.
Drugi to neće moći ispuniti. Nikada u potpunosti na način na koji bi htjeli. Bez obzira koliko se dobri, atraktivni ili duhovni trudili biti. Ponekad su naše životne motivacije zapravo samo skrivene strategije kako bi druge naveli da zadovolje naše potrebe.
Vedran Korušić | objavljeno na alternativa.hr